Unatoč tvrdoglavoj šutnji odgovornih institucija u Sloveniji, gotovo su svi mediji u toj zemlji kao jučerašnju glavnu vijest istaknuli informaciju o kupnji bodljikave žice, navodno u Poljskoj, radi vjerojatnog postavljanja na tzv. zelenoj granici s Hrvatskom. Informacija o kupnji dolazi iz “neimenovanih visokih izvora”, no u osnovi je u skladu s ranijim izjavama premijera Mire Cerara koji je u utorak najavio da će, u slučaju daljnjih ograničenja prijama izbjeglica u Austriji i Njemačkoj, Slovenija “biti prisiljena” na granicu postaviti “tehnička sredstva”, kako se po najnovijoj modi među europskim političarima nazivaju nekad prezrene žičane ograde.
Upotreba maštovitih termina nije jedini trend koji je slovenska vlada preuzela od svojih sjeverozapadnih kolega. Naime, kupnja ograde se po svemu sudeći u slovenskoj vladi doživljava kao ispunjenje obećanja da će Slovenija biti “spremna” te da će slijediti sve postupke Austrije po tom pitanju. A Austrija već tjednima koristi (i neprestano proširuje) ogradu na granici kod Šentilja i Spielfelda, iako je dakako ne naziva ogradom. Dok je slovenska vlada odlučila slijediti zapadne trendove u otežavanju migracija, najveći dio slovenske opozicije zagovara njihovu eskalaciju. Prošlih su se dana čuli zahtjevi, a pojavile su se i inicijative za referendum oko brže gradnje “prepreka” i postavljanja “žive sile”.
Politika “usporavanja”
Polemike u Sloveniji te nedavne najave hrvatskog premijera i nekoliko ministara vezane uz moguće (iako navodno neželjeno) ograđivanje granica “ako to učini i Njemačka” po svemu sudeći predstavljaju političke pripreme za mogući zabrinjavajući zaokret u politici prema tzv. izbjegličkoj krizi. Naime, dok zemlje regije poput Slovenije, Hrvatske i Srbije pokušavaju ubrzati tranzit izbjeglica preko svog teritorija, austrijske i njemačke vlasti redovito svojim biračima obećavaju njihovo “usporavanje”. Postavljanje “tehničkih sredstava” te inzistiranje na pažljivijoj registraciji i “kontroliranom ulazu” u Austriju i Njemačku, zajedno s gužvama i katastrofalnim uvjetima za izbjeglice, već služe kao najava posljedica ovih politika.
Slutnje ili pak informacije koji regionalni političari imaju (a koje nisu sasvim dostupne javnosti) o daljnjoj eskalaciji politike usporavanja, i u skladu s tim vjerojatnim odustajanjem od politike brzog transporta preko Balkana, mogle bi biti pravi iako ne do kraja artikulirani povod za najave iz slovenske i hrvatske vlade. Podsjetimo, briselski je “mini-samit” prije nešto manje od dva tjedna najavio izgradnju “privremenih tranzitnih centara” u Grčkoj i na Zapadnom Balkanu, no njihov karakter i funkcija nisu bili do kraja objašnjeni. Nedavne polemike unutar njemačke vladajuće koalicije ipak otkrivaju nešto više.
Opasna i beskorisna žica
Naime, ispada da “privremeni tranzitni centri” nisu ni privremeni ni tranzitni. Prema planovima dviju vodećih njemačkih konzervativnih stranaka, ono što se naziva “tranzitnim centrom” trebao bi biti trajni kamp službeno izvan njemačkog teritorija u kojem bi izbjeglice bile smještene dok bi čekale eventualnu dodjelu azila od strane njemačkih vlasti. U ovom trenutku je teško zamisliti kakav bi kaos takav tip tretmana izazvao među izbjeglicama koje još uvijek, unatoč nadolazećoj zimi, pristižu u velikom broju. Umjesto lokalnog ekscesa, slovenske najave čine se kao “nastavak prakse zemalja EU u kreiranju tvrđave Europe i zatvaranja europskog društva”, upozoravaju u hrvatskoj inicijativi Dobrodošli.
Također, umjesto rješenja, ma makar i posljednjeg, objašnjavaju iz inicijative za Bilten, “postavljanje žice na granicu pokazuje nesposobnost države u kreiranju konstruktivnih, održivih i dugoročnih rješenja za pitanja izbjegličke krize”. Doista, velika očekivanja vlada od tzv. tehničkih sredstava u očitom su neslaganju s njihovom nepraktičnošću i neefikasnošću. Iako su uspjele pojačati paniku među izbjeglicama i učinile njihova putovanja znatno opasnijima, žice nisu zaustavile migracije. “Žica ne rješava problem već predstavlja barijeru koja problem ignorira i ugrožava živote osoba koje dolaze tražiti zaštitu koju im je Europa dužna i pružiti”, zaključuju u inicijativi.
Nedopustive kalkulacije
Pitanja dužnosti i obaveze pritom se čini osobito važnim istaknuti. Naime, neprestano inzistiranje na europskoj velikodušnosti zbog pružanja transporta ili smještaja izbjeglicama u velikoj je mjeri prikrilo činjenicu da su vlade europskih zemalja ne samo moralno i politički, već i zakonski obavezne da štite živote i zdravlje osoba koje se nađu na njihovom teritoriju, pri čemu su prava izbjeglica još dodatno regulirana i naglašena. Isto tako, politika “usporavanja”, bilo gradnjom fizičkih prepreki, bilo administrativnim sredstvima, pokazuje se, snažno pojačava humanitarnu katastrofu, što nepotrebno dovodi živote i zdravlje ljudi u opasnost. Politička odgovornost za tu ugrozu nastoji se eskivirati “sigurnosnom” retorikom.
Za razliku od slovenske desnice koja se poziva na navodnu “zaštitu nacionalne sigurnosti”, iz koalicije Združene levice (ZL) za Bilten objašnjavaju kako je za njih pitanje izbjeglica “humanitarni i logistički problem”. Drugim riječima, ne može biti sporno pitanje treba li suverena vlast na vlastitom teritoriju osigurati živote ljudi (to je pitanje nedvojbeno već riješeno na ustavnoj i zakonskoj razini), već kako najefikasnije organizirati tu pomoć i transport. Neobična sklonost europskih vlada da kalkuliraju s provođenjem elementarnih funkcija svojih država je dobra, iako vrlo zabrinjavajuća, ilustracija “duha vremena”.
Kao što podsjećaju iz ZL, u bivšoj je Jugoslaviji slovenski glumac i satiričar Frane Milčinski-Ježek završio u zatvoru nakon što je predložio da Slovenija na Kupi i Sutli izgradi zid i ostavi samo jedan mali prozor kroz koji će Hrvatima čestitati Novu Godinu. Nakon što je pušten iz zatvora, navodno je dodao kako bi i taj prozor zapravo trebalo zazidati. Doista nije prvi put da se najapsurdnija satira iz bivše Jugoslavije ostvaruje na nimalo duhovite načine.