Požar u bukureštanskom klubu koji je odnio desetke života razotkrio je brutalne posljedice tranzicijskih politika. Iako se odmah nakon tragedije pomnim radom opozicije postigao konsenzus o korupciji kao glavnom krivcu za nesreću, čitav niz činjenica i dokaza koji su izašli na vidjelo nedvojbeno upućuju na to da se razlozi samog požara, kao i neadekvatnih reakcija koje su uslijedile, moraju tražiti u politikama štednje i pogodovanja kapitalu.
Tijekom rock koncerta u klubu Colective u Bukureštu, 31. oktobra ove godine, izbio je požar koji je uzeo živote 27 ljudi i uzrokovao ozljede njih 200. Tjedan dana od požara, broj preminulih popeo se na 45, a mnogi ozlijeđeni su i dalje u kritičnom stanju.
Ovaj događaj predstavlja najveću tragediju u novijoj povijesti Bukurešta, a njezine društvene posljedice i dalje će se zbrajati u bliskoj budućnosti. Ukratko, ova je dramatična nesreća zapalila iskru društveno-političkih procesa koji se još odmotavaju i čiji je konačni ishod neizvjestan. U ovom ću tekstu pokušati istaknuti određene dinamike koje su istovremeno uspjele i rasvijetliti i zamračiti društvene procese, pri čemu poseban naglasak stavljam na njihovu integraciju u sasvim određenu simboličku i diskurzivnu ravan.
Prije nego što su razmjeri ove nesreće opće postali jasni, rumunjski predsjednik Klaus Iohannis u javnost je izišao sa tezom koja je uskoro postala dominantni okvir unutar kojeg se smještalo razumijevanje ove tragedije, a ta je da “korupcija ubija”. Teza se zasniva na nekoliko premisa, npr. na činjenici da klub nije zadovoljavao zakonom propisane sigurnosne uvjete (u klubu se nalazio tek jedan požarni izlaz, zabilježen je manjak prskalica i protupožarnih aparata, dekoracije su bile izrađene od visoko toksične i zapaljive pjene, itd…), te nije imao niti dozvole potrebne za organizaciju takvog događaja. Sljedeća pretpostavka je da su nadležne vlasti progledale vlasnicima kroz prste u zamjenu za adekvatnu “naknadu”, odnosno mito. Na temelju ovih premisa odgovornost za tragediju usmjerena je na korumpiranost lokalnih vlasti, ali na načelnoj razini i prema političkoj eliti. Ovo objašnjenje dobro se uklopilo u ukorijenjeni narativ u Rumunjskoj: kad god stvari krenu po zlu, odgovornost se traži u korupciji, pogotovo u proglašavanju cijele političke klase korumpiranom. Ovaj slučaj samo je posljednji u nizu primjera.
Protesti protiv premijera
Nakon jednog dana žalovanja i tihih marševa koji su se u sjećanje na žrtve održavali diljem zemlje, u ponedjeljak 2. novembra organizirani su masovni prosvjedi sa zahtjevom za ostavkom premijera Victora Ponte. Dakako, izravna poveznica između premijera i tragedije ne postoji, no kao premijer, Ponta je predstavljao utjelovljenje svega što ne valja s političkom klasom, a posebno korupcije. Njegovu poziciju pritom nimalo nije olakšala nedavna optužba za plagiranje, ni činjenica da trenutno čeka suđenje za korupciju i zloupotrebu položaja. No, Pontini su dani ustvari odbrojani od trenutka kada je, prije godinu dana, izgubio predsjedničke izbore. Na tim je izborima Pontu pobijedio kandidat koji je naizgled došao s margina trenutne političke elite, a čija je predizborna kampanja obilovala antikorupcijskom retorikom. Tragedija koja se dogodila u popularnom klubu novom je predsjedniku predstavljala idealan trenutak za smjenu premijera, što je učinio brzopotezno proširivši diskurs kojim je dobio izbore, objasnivši njime uzroke tragedije.
Reakcija na tragediju koja se u početku činila nepatvorenim spontanim izljevom bijesa, u stvari je od samog početka politička akcija usmjeravana prema vrlo konkretnim političkim ciljevima oko kojih se u Rumunjskoj posljednjih 12 mjeseci vodi borba između predsjednika i premijera. Tragediji u klubu prethodio je još jedan slučaj koji je pod lupu javnosti stavio potpredsjednika vlade Gabriela Opreu. Njegova se ostavka tražila nakon što je jedan od policajaca u njegovoj pratnji poginuo u nesreći koja se dogodila uslijed kršenja zakonskih propisa propisanih u takvim situacijama. Slabljenje Opreine uzrokovalo je i slabljenje Pontine pozicije jer je Ponta uspijevao zadržati vlast zahvaljujući podršci koju je dobivao od Opree i njegove parlamentarne frakcije. Tragedija u Colectivu omogućila je njihovo micanje s položaja te predsjedničko imenovanje novog premijera.
Premda je razumijevanje tragedije postavljeno u parametrima narativa o korupciji priskrbilo snažan odaziv javnosti čime se zadobila velika politička težina i putem prosvjeda formirao politički zahtjev dovoljno snažan da uspije smijeniti premijera, u danima nakon nesreće pažnja javnosti usmjerena je na dodatne detalje koji su nadilazili narativ o korupciji, postavljali drugačiji set pitanja i zahtijevali šire društvene odgovore.
Nepredviđeni ishodi
Tako se pokazalo da, zbog mjera štednje i otpuštanja u javnom sektoru, u Bukureštu više nema dovoljno protupožarnih inspektora. Također se pokazalo da su s ciljem poboljšavanja “poduzetničke klime”, odnosno olakšavanja poslovanja poduzetnicima, sigurnosne mjere u startu postavljene znatno niže nego što bi trebale biti. Štoviše, od početka krize, sigurnosne mjere su više puta “fleksibilizirane” u korist poduzetnika. Službena politika lokalne vlasti bila je pretvaranje centra Bukurešta u mjesto visoke potrošnje i zabave što se ostvarivalo tako da su uvjeti za otvaranje poslovnih jedinica snižavani, te se posao mogao započeti uz praktički nikakav nadzor lokalnih vlasti te uz minimalna ulaganja u infrastrukturu. U danima nakon prosvjeda, ispostavilo se tako da je deregulacija, a ne korupcija, odgovorna za tragediju u klubu Colective.
Nadalje, detalji o ljudima koji su izgubili živote u klubu dodatno su rasvijetlili stvar. Jedna od žrtava bila je i čistačica zadužena za održavanje sanitarnih uvjeta. Maria Ion je bila beskućnica i samohrana majka petero djece koja je već godinama čekala rješenje svog stambenog pitanja koje joj je Grad bio obećao. Njezina obitelj u konačnici je dobila krov nad glavom nakon njezine smrti tijekom televizijske emisije u kojoj je nešto što bi trebalo biti temeljno socijalno i ljudsko pravo (sigurnost doma) prikazano kao velikodušni humanitarni čin. Maria Ion u klubu je bila zaposlena na crno, bez adekvatnih dokumenata, bez redovne plaće, bez doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Isto je vrijedilo za konobara i izbacivača koji su radili u klubu, obojica su imala oko 25 godina i obojica su izgubila život u požaru.
Kaos u zdravstvu
Velik broj ozlijeđenih ljudi ubrzo je napravio pritisak na gradske bolnice s kojim se one nisu mogle nositi. Kako su zbog mjera štednje smanjeni brojevi liječnika i medicinskih sestara na dežurstvima, rezervni medicinari bii su hitno pozvani da prekinu sve što rade i jave se na radna mjesta gdje su onda morali raditi smjene znatno duže od propisanih kako bi se koliko-toliko nosili sa izvanrednom situacijom. Postalo je jasno da bolnice u Bukureštu nemaju dovoljan broj medicinskog osoblja te da su poprilično nepripremljene da se nose sa izvanrednim situacijama većih razmjera. Klinika za opekline u trenutku požara uopće nije ni radila. Opisana situacija ne bi zapravo nikoga trebala čuditi, ako se u obzir uzme broj liječnika i medicinskih sestara koji su napustili Rumunjsku uslijed krize i smiješno niskih primanja. Zdravstveni sustav u ovoj zemlji je podfinanciran i prepušten propasti posljednjih 25 godina, a ideja vodilja reforme svodi se na privatizaciju. Kao što su mnogi primijetili, o tome kakvi bi ishodi bili da se ovakva tragedija dogodila u kakvom malom provincijskom gradiću, bolje je niti ne razmišljati.
U tom kontekstu treba promatrati i zahtjeve obitelji stradalih u požaru koji su tražili liječenje u inozemstvu. U nekim je slučajevima ovo možda bila tek emocionalna reakcija, a i nemoguć zahtjev, s obzirom na stanje žrtava, no zahtjev je odraz popularno ukorijenjenog uvjerenja da se lokalnom zdravstvenom sustavu ne treba vjerovati. Tome su doprinijeli premijer, predsjednik i brojni drugi visoki dužnosnici koji su ranijih godina liječničku pomoć tražili van zemlje, potvrdivši tim činom da se u rumunjski zdravstveni sustav ne može pouzdati. U danima nakon nesreće također se pokazalo kako veliki broj ozlijeđenih, uglavnom pripadnici studentske populacije i mladih, nemaju čak ni osnovno zdravstveno osiguranje. Time je pak javno razotkriven još jedan tiho vrebajući društveni problem, a to je da većina nezaposlenih i podzaposlenih mladih Rumunja živi u uvjetima takve nesigurnosti i ranjivosti da ne mogu zadovoljiti niti osnovne potrebe.
Nesigurne škole
Neposredno nakon nesreće, u uobičajenim automatiziranim reakcijama na slične situacije, javio se niz javnih službi koje su dodatno tmurno obojale rumunjsku realnost. Tako se pokazalo da više od 95 posto škola u Rumunjskoj ne zadovoljava protupožarne sigurnosne mjere čak ni prema ovako dereguliranim propisima, te bi trebale biti zatvorene zbog sigurnosti djece. Osim toga, preko dvjesto zgrada s javnom funkcijom – poput kina, klubova, restorana i trgovina nalazi se u naprednom stupnju raspadanja te bi ih odmah trebalo zatvoriti zbog ugrožavanja javne sigurnosti. Umjesto toga, sve su i dalje u upotrebi. Kao da ovo sve nije dovoljno, pokazalo se i da više desetaka blokova zgrada prijeti opasnost od urušavanja u slučaju potresa. Točan broj takvih ugroženih objekata međutim nije javno objavljen.
Premda je politički unosno odgovornost za žrtve stradale u požaru kuba Colective pronalaziti u korupciji, otrežnjujuća je činjenica da su svi oni zapravo žrtve trenutnog stanja duboke podrazvijenosti rumunjskog društva. Faktor korupcije nije moguće u potpunosti odbaciti kao irelevantan, ali se uzrok i razmjeri ove tragedije ne mogu njome objasniti. Umjesto toga, tragedija je tek jedna posljedica istih mehanizma koji su doveli do društvene podrazvijenosti: deregulacije, neoliberalnih politika reduciranja države na nužni minimum, privatizacije javnih dobara, fleksibilizacije radnih odnosa i uništavanja kolektivnog pregovaranja, napada na socijalne službe, demonizacije javnog sektora primjerice diskursom o “uhljebima”, tržišnog fundamentalizma, fetišizma individualnosti te diskursa o profitu i uspjehu. Ukratko, konsenzus po pitanju tranzicijskih nužnosti koji je na snazi posljednjih 25 godina učinio je ovakvu tragediju neizbježnom.
Paradoks Pontine smjene
U situacijama pojačane društvene osjetljivosti na određena pitanja emocije ponekad prevladavaju, a realne i nerealne usporedbe lete poput šrapnela. Ipak, opseg tragedije koja se dogodila u klubu Colective ne bi nas trebao učiniti slijepima na činjenicu da se ovdje ne radi o izoliranom slučaju, premda je broj žrtava ovog požara zastrašujuć. Svega nekoliko dana nakon bukureštanske tragedije, izbio je požar u tvornici kruha u Brașovu. Poginuo je jedan radnik, a ostali su teško ozlijeđeni. Istraga je pokazala da je veći dio radnika ostao zarobljen u tvornici jer nakon što je nestalo struje magnetske kartice nisu radile te se vrata nisu mogla otvoriti. Radni i životni uvjeti u Rumunjskoj su takvi da većinu ljudi ostavljaju izloženima i ranjivima ali istovremeno oni do razine pitanja života i smrti stoje na raspolaganju profitnom i akumulacijskom imperativu.
S obzirom na sve kazano, ostaje za primijetiti kako se u zahtjevu prosvjednika za smjenom premijera krije duboka ironija. Kao političar, Ponta je bio nesklon ili nesposoban zaista dokinuti neoliberalni konsenzus kao jednu od glavnih točaka svog političkog programa (fiskalna politika, itd.) kojom je pogodovao poduzetnicima i globalnim tokovima kapitala, što je potpuno u skladu s današnjim socijaldemokratskim principima u ostatku Europe. No, Ponta je istovremeno uspio prekinuti mjere štednje prethodne konzervativne vlade te radništvu i zaposlenicima javih službi osigurati određeni predah u borbi s kapitalom. Također je bio sklon provedbi nešto kejnzijanskijih mjera koje uključuju i snažniju državnu regulaciju. Zahtjevom za smjenom Victora Ponte kao premijera, prosvjednici koji su tražili odgovornost za žrtve iz kluba Colective otvorili su put uvođenju novih neoliberalnih mjera i nove štednje – politikama upravo odgovornima za tragediju.
S engleskog prevela Andrea Milat