Nakon što je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić prošlog mjeseca posjetio Vatikan, s primarnim motivom da uspori proces “kanonizacije”, odnosno proglašavanje svetim bivšeg zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, potvrđena je namjera Katoličke crkve da ovaj postupak odgodi. Naime, još je ranije Vatikan objavio kako će zajedno s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve uspostaviti komisiju čiji će primarni cilj biti izgladiti nesporazume i nesuglasja u interpretacijama značaja ove povijesne ličnosti. Oklijevanje pape Franje da pristupi kanonizaciji (baš zbog protivljenja iz Srbije) izazvalo je duboku konsternaciju u Hrvatskoj, pri čemu opskurniji tabloidi nisu prezali od optužbi za izdaju, dok su se pristojniji građanski mediji ograničili na lamentacije zbog očite nepravde prema Hrvatima koji su još jednom žrtvovani na oltaru ekumenizma.
Protiv ove nepravde mobilizirana je pak komisija domaćih povjesničara, koji su u medijima trebali povesti “diskusiju” o povijesnoj istini vezanoj uz kardinala. Pozicije u “diskusiji” su međutim unaprijed jasne: još jedan hrvatski svetac je nacionalni projekt, a svatko tko ga dovodi u pitanje radi, na ovaj ili onaj način, protiv svoje države. Prije nego vjersko ili povijesno pitanje, Stepinčevo je povijesno nasljeđe postalo još jedno natjecanje između Hrvatske i Srbije. Stvar nije ništa manje značajna ni u Srbiji, u kojoj vlast predsjednika Nikolića i premijera Aleksandra Vučića cilja na novu samoproglašenu “diplomatsku pobjedu” nad regionalnim takmacima, nakon rušenja rezolucije o Srebrenici i odbijanja uključenja Kosova u UNESCO. To što su ove polemike zamotane u debele naslage krokodilskih suza za “vlastitim” žrtvama nikako ne bi trebalo skrenuti pažnju s aspekta regionalne kompetitivnosti.
Pozdravlja vas “đeneral” Draža
Valja naime primijetiti kako se snažno protivljenje srbijanskih vlasti “kanonizaciji zločinaca” odvija paralelno sa rehabilitacijom (i nekom vrstom sekularne kanonizacije) istaknutih srbijanskih kvislinga, prije svega Dragoljuba Mihajlovića i njegovog četničkog pokreta. Također, osim što je Nikolić formalno i “četnički vojvoda”, obojica najviših predstavnika vlasti su godinama bili podržavatelji i propagatori teorija “zavera protiv srpstva” u kojima je Vatikan igrao istaknutu, ako ne i centralnu ulogu. Dok u Srbiji pokušavaju posthumno zavaditi Stepinca i Mihajlovića (koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata održavali pristojnu korespondenciju), u Hrvatskoj se Stepinca ne brani samo od optužbi da je sudjelovao u zločinima protiv Srba, već se dapače njegovo djelovanje pokušava interpretirati primarno kao navodno nastojanje da “spasi Židove i pravoslavce”.
No nije Stepinac postao ikona hrvatske desnice svojim “spašavanjem Srba”, kako bi to danas voljeli sugerirati hrvatski kolumnisti. Kada bi djelovanje u smjeru poboljšanja odnosa između etničkih i vjerskih zajednica na ovim prostorima dobivalo pohvale, Hrvatska bi dala tisuće boljih kandidata od Stepinca. Njegove su kvalitete ležale drugdje. Ovaj je bivši solunski dobrovoljac postao nadbiskup za vrijeme velikosrpske Stojadinovićeve vlade, a pozicija mu nije dolazila u pitanje ni za vrijeme Mačekove i Pavelićeve vlasti. Njegova politička fleksibilnost došla je u iskušenje tek pobjedom narodno-oslobodilačkog pokreta, a poslijeratna osuda i kućni pritvor učinili su ga prikladnom figurom hladnoratovskog disidenta. Prije nego što je postao predmet spora između Hrvatske i Srbije, Stepinac je dakle bio predmet spora između Istoka i Zapada.
Geopolitika svetosti
Kao simbol antikomunizma, kardinal je bio logičan kandidat za obnovljenog hrvatskog nacionalnog heroja početkom 1990-ih, no njegova je geopolitička važnost u međuvremenu opala, što ga je učinilo manje atraktivnim kandidatom za sveca. Naime, ako je njegovo proglašenje kardinalom 1952. godine izazvalo prekid diplomatskih odnosa Jugoslavije i Vatikana, kasnije poboljšanje tih odnosa onemogućilo je njegovu raniju kanonizaciju. Proglašen je “blaženim” (stupanj ispod svetog) tek 1998. godine, još za vrijeme “antikomunističkog” pape Ivana Pavla II i u trenutku kada je Srbija bila u međunarodnoj izolaciji. Situacija se međutim znatno promijenila danas, a politika Vatikana se snažnije okrenula poboljšanju odnosa sa područjima u kojima je utjecaj Katoličke crkve do sada bio slabiji.
Stepinčev je zemaljski i nebeski status dakle oduvijek bio predmet kalkulacija međunarodne politike, a ne pitanje utvrđivanja “povijesnih istina” ili “vjersko pitanje”. No spor oko njegove kanonizacije pokazuje nam još nešto: u četvrt stoljeća tranzicije, nove političke i društvene elite nisu uspjele proizvesti ni jedan narativ i ni jednu pozitivnu legitimaciju svoje vladavine, a koja se ne bi oslanjala na oživljavanje simbola antikomunizma (u najboljem slučaju iz sredine prošlog stoljeća) i – dakako – neizostavnog regionalnog nadmetanja i malograđanskog šovinizma, vjerskog i etničkog sektaštva. Pokušaji crkvene ili sekularne “kanonizacije” politika šovinizma predstavlja po svemu sudeći samo očajničko nastojanje da se ideološki održi društveni sistem koji nam nije uspio ponuditi nikakve “ovozemaljske” prednosti.