Politika “usporavanja” protoka izbjeglica i njeno naličje, gradnja detencijskih centara za izbjeglice, odnosno “privremenih tranzitnih centara” dobiva sve jasnije obrise. Donald Tusk, Predsjednik Europskog vijeća1 kazao je za britanski Guardian kako je za “nadziranje [ekonomskih] migranata i izbjeglica potrebno više vremena od jedne minute potrebne za uzimanje otisaka prstiju”. Objašnjavajući dalje svoj stav, pozvao se na međunarodno i europsko pravo u kojima postoji mogućnost zadržavanja ljudi do 18 mjeseci za vrijeme kojeg se provodi “potreban” nadzor. Guardian je izjavu pogrešno protumačio kao suprotstavljanje najmoćnijoj europskoj premijerki Angeli Merkel.
O kontekstu izjave i mogućnosti realizacije Tuskove ideje pitali smo Mitra Georgieva, stručnjaka za migracije i azil iz Centra za mirovne studije koji nam je kazao kako “Tuskovu izjavu treba promatrati u kontekstu prividnog sukoba na razini Europske unije između Angele Merkel i strana koje su za apsolutno zatvaranje granica”. Naime, smatra Georgiev, u posljednje se vrijeme “stvara privid da postoji sukob europskih političara koji se razvija u dualizam stavova o politici prema izbjeglicama. Radi se o jedinstvenoj politici s različitim pristupima zatvaranja granica, radi se o nijansama. Jedna strana zalaže se za apsolutno zatvaranje granica dok druga smatra kako pristup izbjeglica EU treba znatno usporiti”. Tuskov prijedlog se, suprotno kazanome, “protivi svim propisima o azilu i konvencijama o ljudskim pravima – bilo da se radi o europskim propisima ili međunarodnima na svjetskoj razini”, smatra Georgiev.
Lažna rješenja
On također dodaje kako se “sada donose razne odluke koje ranije nisu bile prihvatljive i provode se politike koje je ranije bilo nemoguće provesti. Osim postavljanja žice na granice, sada se priča i o suspenziji Šengenskog prostora na dvije godine ili još radikalnijem, isključivanju Grčke iz Šengena”. Pozadina izjave dakle nije zaista sukob dviju strana od kojih se jedna zalaže za primjenu azilnog prava, dok se druga tome protivi, niti se radi o tome da jedna strana smatra da bi izbjeglice trebalo pustiti u EU, dok se druga tome protivi. Radi se o tome da se obje strane protive slobodnom kretanju izbjeglica na putu prema krajnjim odredištima, ali se tome protive u različitim stupnjevima, smatra Georgiev, te dodaje kako “sva dosad predložena rješenja izbjegličke krize, zapravo nisu nikakva rješenja”.
Govoreći o “kontroli nad izbjeglicama”, odnosno o pritvaranju nevinih ljudi na 18 mjeseci, Tusk je pokušao stvoriti iluziju da se izbjeglice lako odlučuju na “težak” put prema Europi, pri čemu smatra da bi osamnaestomjesečno zadržavanje smanjilo njihovu rezolutnost da se domognu područja u kojima vlada veća ekonomska i fizička sigurnost. Njegov spin jasan je i iz izjave kako je “danas pristup Europi, jednostavno rečeno, previše lagan”, što se može tumačiti kao posebna privilegirana vrsta cinizma, s obzirom na broj izbjeglica koji su smrtno stradali kako u Mediteranu tako i na kopnenim rutama.
Podsjetimo još jednom da se politika “usporavanja” izbjeglica, bilo gradnjom fizičkih prepreka, bilo administrativnim sredstvima pretvara u humanitarnu katastrofu sve većih razmjera, a politička odgovornost za ovo kontinuirano se izbjegava pokušajima da se EU zapravo u svemu prikaže kao ugrožena strana. Ako neki zakoni izazivaju humanitarnu katastrofu, onda ih treba promijeniti tako da je zaustave, a ne da je pojačaju.
- Europsko vijeće (engleski: The European Council) je institucija nastala nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora. Radi se o instituciji Europske unije koja se sastoji od predsjednika država ili predsjednika vlada država članica Europske unije, predsjednika Europskog vijeća te predsjednika Europske komisije. Unutar Vijeća osobito je istaknuta uloga predsjednika Vijeća. Tu funkciju je do stupanja na snagu Lisabonskog ugovora svakih šest mjeseci obnašao predsjednik one države koja predsjedava Europskom unijom. Vijeće može donositi pravno obvezujuće akte, a tada se smatra da ih je donijelo Vijeće EU u sastavu predsjednika država ili vlada budući da samo Europsko vijeće nije formalno tijelo koje može samo donosit odluke. Ono to rijetko čini. Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora, Europsko vijeće je postalo jedno od tijela u institucionalnoj strukturi Europske unije. Rotirajuće predsjedništvo zamijenjeno je funkcijom Predsjednika Vijeća EU s mandatom od dvije i pol godine. Europsko vijeće ne treba miješati s Vijećem Europske unije (koje se naziva još i Vijećem ministara EU) koje je zasebno tijelo Europske unije, niti s Vijećem Europe, koje je zasebna međunarodna organizacija sa sjedištem u Strasbourgu, odvojena od EU. [↩]