Nakon što se prošli četvrtak nije uspio konstituirati Sabor, ovaj tjedan su nastavljeni pregovori oko sastavljanja nove hrvatske Vlade. Pritom je nova epizoda pregovora, po riječima Bože Petrova, predsjednika Mosta nezavisnih lista, bila navodno povijesna i označila prekretnicu u političkoj komunikaciji u Hrvatskoj. U čemu se ogleda toliki novum? Naime, na poziv Mosta predstavnici dviju najjačih koalicija, Domoljubne koalicije i Hrvatska raste, predvođeni Tomislavom Karamarkom i Zoranom Milanovićem sjeli su “prvi puta za isti stol”. Također, na prijedlog SDP-a, zasjedanju su prisustvovali novinari i moglo se uživo pratiti.
Iako je Božo Petrov na početku zasjedanja, u kvazimesijanskoj maniri, stavio “moratorij” na optužbe dok traju pregovori, zasjedanje je prošlo u sitnim podbadanjima, priličnoj nevoljkosti vodećih figura i inscenacijama političke važnosti koalicijskih priljepaka. Most i dalje inzistira na Vladi nacionalnog jedinstva, jedina novost je ta da su precizirane toliko prezrene “fotelje”. Tako bi mandatar trebala biti nestranačka i “neutralna” ličnost, a vodeći ljudi koalicija trebali bi se rotirati na mjestima potpredsjednika Vlade i predsjednika Sabora, na svakom po dvije godine mandata. Božo Petrov bi bio jedan od potpredsjednika Vlade, dok bi Most imao i potpredsjednika Sabora. Ministarstva bi bila podijeljena sukladno izbornim rezultatima, a saborski odbori, vladini uredi i slična tijela birala bi se konsenzusom. Dvije koalicije imaju tjedan dana za odgovor na prijedlog.
Preočito proturječje
Ipak, navodna politička inovativnost Mosta nije ih spriječila da se opet zapletu u proturječja. U dokumentu u kojem je predočeno njihovo ingeniozno aritmetičko rješenje postoji i nekoliko pasusa kojim se pojašnjava politička pozadina prijedloga. Tako Most ne želi na sebe preuzeti odgovornost za daljnje podjele u hrvatskom društvu: “Sve ozbiljnije i obuhvatnije reforme u provedbenom dijelu odnose se na cijelo društvo, a u slučaju izostanka potpore jedne velike koalicijske strane, mogle bi biti doživljene kao nasilne promjene nad jednom trećinom hrvatskog društva te još više produbile sadašnje hrvatske podjele. Most ni na koji način ne može i ne želi sudjelovati u produbljivanju hrvatskih podjela.”
Nakon što su ispoljili metafizičku zabrinutost za sudbinu hrvatskog društva i zanemarili osnovnu činjenicu da bi reforme, ma koliko mutne, rezultirale upravo podjelama, u Mostu su ovaj principijelni i rezolutni stav vrlo brzo relativizirali već na sljedećoj stranici dokumenta. Pod takozvanim napomenama, za koje se na prvu čini da su tehničke prirode, nešto kao pravila igre, stoji pak sljedeće: “U slučaju da samo jedna od strana koje sudjeluje u pregovorima prihvati model vlade s nestranačkim premijerom, a druga ga ne prihvati, Most će započeti pripreme konstituiranja Hrvatskog sabora i formiranja Vlade s tom stranom koja je prihvatila ponuđeni model.” Dakle, Most je u dvije kartice teksta vrlo lako odustao od nedopustivosti daljnjih podjela, kako ih oni shvaćaju, i načela s kojima su krenuli u pregovore. Iako je njihovo ponašanje dosad obilovalo izljevima političke naivnosti, previše bi nevjerojatno bilo da im je proturječje promaknulo. Prije se radi o ne baš sofisticiranom manevru prebacivanja krivnje za podjele na nekog drugog.
Nezavidna pozicija Mosta
Upravo je ta taktička izrada prilika za optuživanje druge ili treće strane osnovni modus postizbornih kalkulacija svih aktera, a Mostova proturječja, pa i ovo, prije svega su simptom zadatosti situacije. Suočeni s izglednošću novih izbora svi nastoje izgubiti što manje političkog kapitala u procesu koji vodi do novih izbora, odnosno nastoje si ne narušiti rejting riskantnim potezima. Most je od samog početka, s javnobilježničkom ceremonijom i tolikim osvojenim brojem mandata, u političkoj zamci: ukoliko krenu s jednom od koalicija u sastavljanje Vlade automatski će izgubiti politički kapital s kojim su ušli u kampanju, a ako nastave s otezanjem i prizivanjem zajedničke Vlade riskiraju optužbe za neozbiljnost i destabilizaciju političkog sustava.
I zato su danas, barem mizanscenski, uloge bile zamijenjene iako su HDZ i SDP u lagodnijoj poziciji, odnosno imaju manje za izgubiti od Mosta u predizbornoj perspektivi. Most mora inscenirati ulogu glavnog igrača kako ne bi izgubio političko tlo pod nogama i izabrao opciju koja će ga diskreditirati. Svaki potez u navodnim pregovorima u prvom je redu manevar delegiranja krivnje za eventualni neuspjeh pregovora i pokušaj preslagivanja startnih pozicija za izgledne nove izbore. Čini se da je u takvom kontekstu Most u taktički najnezavidnijoj poziciji, i to ne samo zbog političke naivnosti i heterogenosti.