Kao dio protokola prošlotjednog posjeta Davida Camerona Bugarskoj, britanski je premijer u pratnji svog bugarskog kolege i domaćina Bojka Borisova posjetio i bugarsko-tursku granicu, odnosno žičanu ogradu namijenjenu zaustavljanju migracija. Nakon ceremonije koja je neodoljivo podsjećala na generalsku inspekciju prve linije fronte, Cameron se upustio u entuzijastičnu pohvalu bugarskog odnosa prema “migrantskoj krizi”, što je bugarskom domaćinu poslužilo kao dokaz ispravnosti i europski blagoslov “tvrdih mjera” prema izbjeglicama, ali britanskom gostu izazvalo blagu nelagodnost zbog reakcija u domaćim medijima.
Naime, BBC i Guardian su paralelno s Cameronovim posjetom objavili podatke o nerazjašnjenim ubojstvima izbjeglica od strane bugarske policije, kao i brojnim prijavljenim incidentima premlaćivanja, iznuđivanja novca i drugim zlostavljanjima, uključujući i napade dresiranim policijskim psima. Iako je ured britanskog premijera naknadno nastojao ublažiti izjave, valja primijetiti kako su pohvale nekoć prezrenih mjera poput bodljikavih žica i prebijanja izbjeglica postale moguće tek nakon ciničnog “rješenja krize”, odnosno odluke europske birokracije da strogo odvoji izbjeglice koje mogu dokazati da dolaze iz Sirije, Afganistana i Iraka od onih koji za to dokazivanje nemaju odgovarajuće dokumente.
Do te odluke je došlo nakon medijske objave tvrdnji – više puta demantiranih od strane grčke policije – kako je jedan od pariških napadača prošao “balkansku migrantsku rutu” s lažnim sirijskim pasošem. No mjera segregacije zapravo je omogućila onima s lažiranim sirijskim dokumentima prolaz, dok je isto onemogućila svim onim sirijskim izbjeglicama koje su u četverogodišnjem krvoproliću i razaranju izgubili ili nisu uspjeli obnoviti svoje putne isprave. Odluka je također ojačala pritisak na zemlje poput Bugarske, Grčke i Makedonije da silom sprječavaju ulazak svih bez odgovarajućih dokumenata, što je pak dovelo do brojih napada na izbjeglice i nekoliko smrtnih slučajeva.
Prešućena pitanja
Osim svih izbjeglica bez dokumenata, odluka o odvajanju tzv. “ekonomskih migranata” se na temelju sasvim proizvoljnih kriterija odnosi i na izbjeglice iz Pakistana, Irana i Maroka, za koje se u medijskim izvještajima tvrdi da predstavljaju najbrojnije skupine. Pri tome je ostalo sasvim nerazjašnjeno po kojoj logici izbjeglice imaju pravo na bijeg od rata u Siriji, ali nemaju pravo na bijeg od rata u Pakistanu, u kojem dijelove teritorija također drži samozvana Islamska država, ali i Talibani, a koji je već uzrokovao više smrti civila od rata u Bosni i Hercegovini početkom 1990-ih i u kojem, na strani pakistanskih vlasti, sudjeluju Sjedinjene Države.
Nejasna je također logika prema kojoj zemlje poput Maroka, monarhijske diktature koja okupira susjednu Zapadnu Saharu i spada među rekordere u broju pravosudnih progona novinara i društvenih aktivista, ili pak Irana, zemlje među zapadnim političarima inače rado prozivane zbog sustavnog progona homoseksualaca, religijskih manjina ili političkih aktivista koji se povremeno kažnjavaju i smrću, odjednom postaju prostori isključivo “ekonomske” emigracije. Jasno je samo da je nevidljivost zlostavljanja izbjeglica na bugarskim, makedonskim i grčkim granicama te nepostavljanje neugodnih pitanja o racionalnosti odluka europske birokracije jedan od ključnih preduvjeta efikasnosti “salomonskih” rješenja izbjegličke krize.