Službeno zatvaranje dvotjedne Konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP21) prošlo je u euforičnoj atmosferi. Dugi aplauzi, čestitke i slavlje proizveli su ugođaj koja je u medijskim prezentacijama neodoljivo podsjećao na finale mjuzikla Jalta, Jalta. Dojmu je pridonijela navodno velika napetost i neizvjesnost uoči dogovora – ipak postignutog unatoč skepsama – a koju su mediji dramatizirali kao “slamanje kineske tvrdoglavosti”. Izvještajima su tako dominirala smrknuta lica kineske delegacije, a naglasak je stavljen na tvrdnju američkog predsjednika Baracka Obame kako je upravo SAD – još jednom – spasio svijet.
Doista, bilo je malo povoda za nadu da će plan ograničavanja povećanja globalne temperature na “samo” dva stupnja Celzijusa biti barem načelno općeprihvaćen. No sporazum je ipak pokazao kako, barem za sad, ne postoji svjetska sila koja bi otvoreno negirala kako klimatski poremećaji predstavljaju ozbiljnu opasnost za živote i sigurnost svjetskog stanovništva. Dojam kako “pravih ljudi ima što vjeruju u spas” lako bi, međutim, mogli pokvariti već sljedeći američki predsjednički izbori koji se održavaju za manje od godinu dana, a na kojima će barem jedan od kandidata (iz redova republikanaca) vrlo vjerojatno biti neki od političara koji tvrde kako su klimatske promjene – mit.
Još gore, postoji opravdana sumnja kako povećanje od “samo dva stupnja” neće tako lako biti dostignuto mjerama koje su predviđene, čak i ako će se svi potpisnici doista pridržavati dogovorenog. Nadalje, ne postoji nikakva garancija kako će ta dva stupnja biti bezopasna koliko se nadaju autori sporazuma. Entuzijazam završetka konferencije učinio je da se takva upozorenja doimaju gotovo kao pitanje lošeg odgoja, pa su i ekološki NGO-ovi izbjegavali previše glasno upozoriti na njih. No ako su to glavne neizvjesnosti, ono što je sasvim sigurno je da mjere “pomoći” zemljama u razvoju u vidu obećanih sredstava nipošto neće biti dovoljne da smanje globalne nejednakosti.
Fosilna goriva još dominiraju
Pogotovo ako se uzme u obzir kako paralelni “globalni sporazumi” poput transatlantskog i transpacifičkog trgovinskog sporazuma agresivno rade u suprotnom smjeru. I dok se prigodničarski najavljuje “kraj ere fosilnih goriva”, većina zemalja svijeta intenzivno radi na osiguravanju što trajnije opskrbe naftom i plinom istodobno obećajući odustajanje od njih “čim to bude moguće”, kako je formulirano u potpisanom “konačnom nacrtu”. Europska je unija, na primjer, kao jedan od svojih glavnih ciljeva odredila “energetsku neovisnost”, odnosno osiguranje neometane dostave plina i nafte bez obzira na odnose s Rusijom čija ekonomija, kao i ona većine ključnih regionalnih sila, još uvijek ovisi prije svega o izvozu fosilnih goriva.
U sklopu iste strategije, EU je čak kalkulirala s većim oslanjanjem na balkanske izvore lignita, a za zemlje poput Hrvatske i Bugarske predviđeno je da postanu “terminali” za uvoz nafte i plina iz američkog škriljca za istočnu Europu i potencijalni izvori istih energenata iz podmorja u blizini njihovih obala. Iz hrvatske vlade, koja još nije odustala ni od jednog od tih projekata, te istodobno planira proširenje termoelektrana na ugljen, nisu posebno komentirali što taj sporazum znači za njihove energetske projekte. Glasnogovornica Ministarstva zaštite okoliša Dijana Sušac je, doduše, pozdravila sporazum i sugerirala građanstvu da kupuje energetski efikasnije kućanske uređaje kako bi sudjelovali u sprječavanju klimatskih promjena.