Promjena europske migracijske politike nakon pariških napada, a zasnovana na podjeli na ekonomske migrante i “prave” izbjeglice prouzročila je humanitarnu i socijalnu katastrofu na grčko-makedonskoj granici. Radi se o arbitrarnoj podjeli koja sustavno ignorira društvenu i političku realnost zemalja i regija iz kojih izbjeglice pristižu. Za sutra, na svjetski dan migranata, planirane su koordinirane protestne akcije diljem Europe.
U rano jutro 9. prosinca grčka je policija zatvorila privremeni izbjeglički kamp pokraj graničnog grada Idomenija. Izbacivanje iz kampa pridonijelo je dodatnom ugrožavanju životnih uvjeta ljudi koji bježe iz vlastitih domova i više od dva tjedna promrzli čekaju da prijeđu grčko-makedonsku granicu. I imaju samo taj jedan zahtjev – da uđu u Makedoniju i nastave dalje put prema zapadnim zemljama Europske unije.
Pogoršanje situacije započelo je 18. studenog kad su makedonske vlasti ograničile prolaz i pristup traženju azila na ljude sa sirijskim, iračkim ili afganistanskim državljanstvom i važećim osobnim ispravama ili grčkom registracijom. Samo oni koji udovoljavaju tom kriteriju smiju nastaviti put preko makedonskog teritorija. Dakle, nacionalnost je postala novi kriterij za pristup humanitarnoj zaštiti.
Selektivno zatvaranje granice koje je uključivalo i postavljanje žičane ograde ishod je europske politike strožih graničnih kontrola. Istog tog 18. studenog Slovenija je zabranila ulaz za 168 marokanskih izbjeglica i vratila ih u Hrvatsku uz objašnjenje da se radi o ekonomskim migrantima i da kao takvi nisu kvalificirani za humanitarnu zaštitu. U izazvanom domino efektu Hrvatska, Srbija i Makedonija su usvojile iste mjere kontrole graničnih prijelaza, s tim da je Hrvatska Sirijcima, Afganistancima i Iračanima pridodala i Palestince kao “kvalificirane” za prijelaz teritorija. Svima drugima je daljnje putovanje zapriječeno etiketom ekonomskih migranata bez ikakvih procjena ili ispitivanja njihova statusa, isključivo na temelju nacionalnosti.
Protesti iz očaja
Učinak tih politika nije mogao izostati na grčko-makedonskoj granici. Prosječno, oko 4000 ljudi u bijegu iz područja Bliskog Istoka, Južne i Jugoistočne Azije te Afrike prolazilo je dnevno preko te vanjske granice EU od ljeta naovamo. S obzirom na ustanovljene segregacijske prakse na balkanskoj ruti tisuće njih je ostalo na grčkoj strani granice. Među njima su Marokanci, Palestinci, Iranci, Pakistanci i Somalijci. U znak protesta zbog zadržavanja neki su zašili usne i započeli štrajk građu, dok su drugi postavljali barikade na cestu kako bi ometali protok ostalih izbjeglica, kao i željeznički promet.
Prije nego su demontirale kamp u Idomeniju 9. prosinca grčke su vlasti razdvojile šatore i druge lokacije na kojem su se grupe okupljale po nacionalnosti. Zatim su izdvojile one nacionalnosti kojima je ulaz u Makedoniju zabranjen i autobusima ih uputila u predgrađa Atene gdje su smješteni na napuštenim sportskim objektima izgrađenim za Olimpijske igre, još jednom simbolu promašenih politika.
Odlučni impuls za selektivno propuštanje na granici, zasnovano na distinkciji između izbjeglica i ekonomskih migranata po nacionalnom ključu, bio je sastanak ministara unutarnjih i vanjskih poslova Europske unije održan 18. studenog u Bruxellesu. Povod sastanku je bio pariški teroristički napad, a na njemu su usvojene mjere svojevrsnog izvanrednog stanja. Odmah nakon napada krenula je kampanja protiv izbjeglica i migracije usmjerena na balkansku rutu. Pojačana nepotvrđenim tabloidnim špekulacijama o tome da je jedan od napadača prošao tom rutom rezultirala je strožom kontrolom i segregacijskom politikom na koju apeli organizacija aktivnih na terenu nisu nimalo utjecali.
Prije promjene politike na grčkoj strani granice policija nije vršila kontrole izlaza niti provjeravala dokumente. Policija na makedonskoj strani propuštala je izbjeglice prilično brzo vodeći ih u grupama od 50 ljudi u obližnji tranzitni kamp Vinojug blizu grada Đevđelija. Tamo su se registracijski postupci vršili tokom cijelog dana, osim u noćnim satima. Čak ne bi svi stigli ni obaviti postupak prije dolaska vlaka kojim su nastavljali troiposatni neudobni put prema granici sa Srbijom. Tokom cijelog puta do granice više im dokumenti nisu bili provjeravani.
Izvanredno stanje
Nakon što je Europska agencija za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama (Frontex), otvorila urede u Idomeniju, makedonska je policija uvela obvezu provjeravanja dokumenata svima. Kao što smo napomenuli, nacionalnost je postala ključni uvjet za humanitarni pristup, zasnovana na važećim osobnim dokumentima ili grčkoj registraciji ulaska koji potvrđuju da su osobe iz Sirije, Afganistana ili Iraka. Organizacije poput UNHCR-a su pomagale ljudima kojima je zapriječen prolazak, no na razini individualnih slučajeva. Bez obzira na individualne propuste, podjela na ekonomske migrante i izbjeglice i dalje ostaje važeća bez obzira što očito ignorira različite oblike društvenog isključivanja kojima su ti ljudi izloženi.
Kada se novi režim uveo na balkanskoj ruti, glasnogovornik slovenske policije “presudio” je da su ekonomski migranti izuzeti od međunarodne zaštite. U toj izjavi, kao i razne mu kolege širom Europe, pozvao se na nacionalne i međunarodne zakone koji odvajaju ekonomske migrante od izbjeglica jer se smatra da oni napuštaju svoje domove zbog “osobnih pogodnosti” u poboljšanju kvalitete života.
Pozivajući se na iste odredbe i zakone ljudskopravaške organizacije reagirale su suprotno po pitanju procjene svojevoljnosti prilikom napuštanja vlastitih zemalja i zatražile obustavu segregacijskih postupaka. Prema njima, uvođenje takve distinkcije i onemogućavanje pristupa azilu krši međunarodne zakone. Štiteći pravo na azil, upozorile su vlasti da Ženevska konvencija kojoj su podložni, pa i nacionalne legislative, nalažu da za procjene nečijih razloga migracije postoje ustanovljene procedure i da se ne mogu vršiti na licu mjesta po kriteriju nacionalnosti.
Zanemarivanje socijalnih isključenosti
Postoji niz primjera koji potvrđuju kako uvođenje nacionalnih provjera apsolutno ignorira materijalne i socijalne stvarnosti recentne regionalne povijesti Bliskog Istoka. Naprimjer, do 2015. godine samo je u Siriji bilo 160.000 ljudi bez državljanstva i tisuća onih neobrađenih tražitelja azila iz Afganistana, Iraka ili s okupiranih palestinskih teritorija. Izbijanjem rata u Siriji 250.000 tamošnjih palestinskih izbjeglica suočila s gubitkom bilo kakvog službenog statusa. Njih 70.000 je bilo primorano da napuste Siriju i odu u Libanon ili Jordan gdje nisu imali pristupe obrazovanju ili tržištu rada i morali su nastaviti prema drugima destinacijama. Nakon što su iz smještenih izbjeglica pretvoreni u tražitelje azila suočavaju s novim preispitivanjima njihova statusa na grčko-makedonskoj granici gdje se na licu mjesta procjenjuje jesu li ekonomski migranti ili “prave” izbjeglice.
Samo na ovom primjeru vidimo sve razmjere historijske sljepoće europske politike izvanrednog stanja koja samo osnažuje već postojeće nejednakosti i uvodi nove društvene podjele.
Nevjerojatna je diskrepancija između realnih života ljudi koji su bili primorani na bijeg iz vlastitih zemalja i odluke europskih vlasti da ih dijeli na ekonomske migrante i izbjeglice. Kako piše antropologinja Raja Apostolova, ta odluka se zasniva na dokumentima Ujedinjenih naroda koji izbjeglice definiraju kao žrtve prisile dok su ekonomski migranti slobodni agenti u potrazi za ekonomskom dobiti i čiji razlozi migracija nisu određeni intervencijom “vanjskog nesavladivog faktora” već je plod dobrovoljnih odluka.
Pritisak odozdo
Antiratne, antirasističke i organizacije za socijalnu pravdu dodatno su zaoštrile ovu kritiku. U solidarnosti s izbjeglicama zaboravljenima na grčko-makedonskoj granici istaknule su da se različiti oblici nasilja u ekonomski i politički globaliziranom svijetu, uz prateći “Rat protiv terorizma”, ignoriraju neosporne činjenice međunarodnih ratnih uvjeta. To uključuje uništenu infrastrukturu napadima bespilotnih letjelica u Pakistanu, Jemenu i Somaliji, prisilni rad u Bangladešu i Eritreji, kao i oduzimanje zemlje u Zapadnoj Sahari i Palestini u represivnim političkim sustavima. Ljudima iz tih zemalja gdje je potpuno onemogućen pristup bilo kakvim socijalnim prilikama ili beneficijama zabranjen je ulazak u Makedoniju, odnosno u Europsku uniju.
Kao što smo već napomenuli, odluka o podjeli na ekonomske migrante i izbjeglice zanemaruje čitav niz mogućih oblika društvenih isključivanja koji su nagnali ljude na bijeg iz vlastitih zemalja. Aktivističke grupe iz Europe i s Balkana organiziraju akcije protiv nepravde i segregacijskih postupaka kojima svjedočimo na granicama. Krajem studenog na sastanku u Solunu više od 60 predstavnika raznih organizacija dogovorilo je koordiniranu akciju za 18. prosinca, međunarodni dan migranata. Ova akcija planirana je kao prvi korak u mobilizaciji i osnaživanju međunarodne političke mreže protiv europskih graničnih i migracijskih politika s namjerom da se “stanje solidarnosti” suprotstavi izvanrednom stanju diktiranom od europskih vlasti.
Dok europske zemlje ograničavaju kretanja po nacionalnom ključu i uvode strože migracijske režime, aktivisti i grassroots organizacije pridružuju se borbi “ljudi u pokretu” protiv trenutnog političkog konteksta i s ciljem uspostave “stanja solidarnosti” temeljenog na principima pravde i jednakosti.
S engleskog preveo Marko Kostanić