Uspostavljeni koalicijski aranžman HDZ-a i MOST-a, kao i figura mandatara stručnjaka, iziskuju nova preslagivanja na desnici. U konkurenciji “klasičnog” nacionalizma devedesetih i neokonzervativnih tendencija, čini se da bi potonje, u kontekstu “reformske” Vlade, mogle polučiti veći uspjeh. Iako to nipošto ne znači i brisanje državotvornog nacionalizma iz desničarskog repertoara, unutarnja nijansiranja i eventualne prevage ne smiju se zanemariti.
Iz perspektive naknadne pameti sve je jasno: sada, nakon što je MOST okončao jednoipolmjesečne postizborne pregovore s dva izjednačena stranačka bloka – lijevoliberalnim Hrvatska raste i konzervativnom Domoljubnom koalicijom – priklonivši se desnijem od dva zla, većini se čini da smo rasplet ionako mogli pogoditi odmah nakon glasanja, još početkom novembra. Prema toj verziji stvarnosti, višegodišnja anketna prednost HDZ-a, koji je oko sebe okupio niz nacionalističkih, rubno proustaških strančica i pokreta, prije izbora se neplanirano ispuhala upravo zbog prijeteće radikalizacije desnog pola političkog polja. MOST, heterogeno društvance lokalnih načelnica i načelnika koji su dobrim tempiranjem usisali rezervoar glasova razočaranih birača u vječnoj potrazi za neutralnim “trećim putem”, mahao je potom mutnim reformskim obećanjima i zazivao neutralnu proračunsku ekspertizu samo da bi nevješto prikrio vlastite regresivne inklinacije.
Naposljetku, odabravši HDZ, dokazao je ono što su komentatori i politički analitičari govorili od početka: da mu je glavna zadaća amortizirati gubitke Domoljubne koalicije i obilaznim joj putem vratiti izgubljene glasove. Ova se interpretacijska matrica sažima u formuli prema kojoj je “MOST vratio HDZ na vlast”, a rekonkvista raspomamljenih šovena i nacionalista, koja se u protekle dvije i pol godine potmulo kotrljala zemljom pod etiketama “konzervativne (kontra)revolucije” i “povratka devedesetih”, tim je manevrom tek kozmetički uljepšana. Problem s ovim tumačenjem sastoji se u tome što mjesec i pol dana kompliciranih pregovora, iznenađujućih poteza i zakulisnih obrata pripisuje uglavnom “iracionalnosti” predsjednika MOST-a Bože Petrova, a to baš i nije najplauzibilnije objašnjenje političkih procesa; da stvar bude gora, u onim epizodama postizborne sapunice u kojima je Domoljubna koalicija privremeno bila ispala iz igre, a dogovor MOST-a i liberala činio se izvjesnim, nije bilo nikoga tko bi se usudio javno okladiti na finalni (pre)okret udesno, što današnju inflaciju mudrosti čini posve deplasiranom. Ali funkcija naknadne pameti ionako se iscrpljuje u pojednostavljivanju neposredne prošlosti. A možda bi je, nasuprot tome, trebalo malo zakomplicirati.
Lice političkog trijumfa
Jer slika kolektivnog trijumfa desničara – ostvarenog, doduše, u postizbornim produžecima, nešto teže i neuvjerljivije od očekivanja – kakvu projiciraju komentatori s obje strane svjetonazorskog spektra kao da zapravo potiskuje kompleksniju dinamiku različitih struja, grupacija i frakcija na desnici. Ono što se doima kao konačna pobjeda zadriglih nacionalista, tzv. branitelja iz Savske, demontera dvojezičnih ploča i ostalih aveti zombi-apokalipse devedesetih stoga ustvari prikriva privremenu promjenu ravnoteže na desnom krilu političke scene. To ne znači da dio njih neće kompenzirati svoj predizborni angažman u novoj preraspodjeli prava i javnih resursa; ako bismo, međutim, pokušali skicirati glavnu figuru političkog trijumfa nakon završetka koalicijskih pregovora, ususret konstituciji nove izvršne vlasti, ona bi mekšim crtama lica ipak znatno više podsjećala na ideal-tip desničara kakav su, primjerice, zadnjih godina uporno crtali pobornici tzv. hrvatskog neokonzerativizma.
Riječ je heterogenoj mreži udruga (U ime obitelji, Vigilare, Centar za obnovu kulture, GROZD…), inicijativa (referendum za ustavnu definiciju braka kao životne zajednice muškarca i žene, akcija protiv komercijalizacije Božića, prijedlog izbornog školskog zdravstvenog odgoja temeljenog na kršćanskim vrijednostima, inicijativa “I ja sam bio embrij”…) i pojedinaca poput dr. Vice Johna Batarela ili dr. Stjepe Bartulice, često povratnika iz dijaspore, redovito izrazito religioznih, a ideološki othranjenih na podgrijanim receptima anglo-američke neokonzervativne ofanzive iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koja je “tradicionalne” društvene vrijednosti kao što su obitelj ili religijska zajednica spretno stopila s individualističkom doktrinom neoliberalizma.
Njihova heroina, Željka Markić – frontmenica udruge U ime obitelji i predvodnica referendumske inicijative za ustavno heteronormiranje bračne zajednice, koja je prije dvije godine mobilizirala skoro 800 tisuća ljudi – na ovim izborima, doduše, prešavši s terena civilnodruštvenog aktivizma u polje stranačke borbe, nije dobacila ni do 1,5 posto glasova; promotrimo li, međutim, habitus novog mandatara Vlade Tihomira Oreškovića, osobe o kojoj se za sada zna samo to da je bio direktor multinacionalne farmaceutske megakorporacije, da ga hvale isključivo kolege “poslodavci”, da je povratnik iz dijaspore i da je za prvo javno ukazanje nakon imenovanja odabrao crkveni interijer i Božićnu polnoćku, dojam je da su hrvatski neokonzervativci na mjestu premijera dočekali utjelovljenje najrazuzdanijih fantazija iz svojih vlažnih, katoličko-poduzetničkih snova.
Između kapitala i nacije
Zato, dok čekamo da razvojna putanja budućeg premijera opiše puni luk oko perimetra najavljenih reformi, preostaje preliminarno opipati ideološka čvorišta koja strukturiraju “novodesničarsku” fantazmu o dobro uređenom društvu i čvrsto integriranoj zajednici. Ona se dijelom preklapa s fantazmagorijama što su ih desničari “starog”, tuđmanoidnog tipa ugledali probudivši se iz mitskog “tisućgodišnjeg sna” o hrvatskoj državotvornosti, ali se pritom ipak oslanja i na jasne točke distinkcije. Najuočljivija je divergencija u odnosu spram nacionalizma: neokonzervativci od nacionalnih vrijednosti ne bježe, ali ih pakiraju u celofan deklarativne tolerancije, ne bi li ih zaštitili od prljavštine ognjištarskog folklora. Ili, kao što objašnjava Stjepo Bartulica u nedavnom intervjuu Globusu: “Kod nas, konzervativaca, nacionalizam i nacionalna dimenzija nisu u prvom planu, mi surađujemo i sa Srbima koji dijele naše stavove. To je nešto sasvim novo i drukčije. Mi nismo isključivi, mislim da je to jako važno.”
Odnos spram kapitalizma, s druge strane, dijametralno je suprotan: otprilike onoliko koliko se glavna struja desnice napaja nacionalističkim gorivom, neokonzervativci crpe iz mitološkog asortimana slobodnog tržišta, diskretne države, poduzetničkog elana, kompetitivnosti i rizika. Frontalni antietatizam tu je nadopunjen čak i kritikom multinacionalnih korporacija pa je, primjerice, pretprošlogodišnja akcija udruge Vigilare, usmjerena protiv božićne reklamne kampanje teleoperatora Tele2 koja je “vrijeđala kršćanske osjećaje” osjetljivijih među neokonzervativcima, iza kulisa svjetonazorskog pitanja izabranog prema zahtjevima medijske zainteresiranosti zapravo plasirala pripovijest o borbi protiv “krupnog kapitala”.
Ovo je, ujedno, i mjesto potencijalnih razilaženja s budućom Vladom, jer će ona vrlo vjerojatno objaviti privatizacijsku kapitulaciju značajnih dijelova javnog sektora pred globalnim “velikim biznisom”; s druge strane, opet, ta točka razilaženja može potom povratno postati i osloncem legitimacije civilnodruštvenog krila neokonzervativnog pokreta, strukturno prisiljenog da vlastitu aktivističku poziciju neprestano opravdava uspostavljanjem kritičke distance spram državne vlasti. Naposljetku, ako se razlike “stare” i “nove” desnice u odnosu prema nacionalizmu i kapitalizmu ipak u osnovi mogu svesti na dvije ili tri nijanse – ondje su neokonzervativci nešto blaži, ovdje nešto žešći – taktike koje dvije frakcije biraju u javnim istupima su posve neusporedive.
Medijski sanitarni kordon
Neokonzervativci su, naime, inaugurirali govor političke korektnosti, argumentacijsku legitimaciju vlastite pozicije, ljudskopravaški diskurs, civilnodruštvenu proceduralnost i niz sličnih strategija “normalizacije” desnice za kakve sirovi i ostrašćeni nacionalizam proizišao iz devedesetih gotovo nikada nije bio sposoban. Naizgled paradoksalno, iako disciplinirano slijede pravila igre zadana u fazi evrointegracijske liberalizacije društva, baš njih, a ne zadrigle nacionaliste, mediji okružuju sanitarnim kordonima: referendumska kampanja Željke Markić, sjetimo se, bila je prešućena koordiniranom akcijom baš svih relevantnijih medija. S jedne strane, to pokazuje do koje je mjere zapravo nacionalizam normaliziran, hegemonijski uglavljen s desna u kalup konsenzualno prihvaćene temeljne društvene vrijednosti koja se u medijima, dakako, ne propituje.
S druge strane, međutim, učvršćuje jednu od omiljenih teza novih desničara, autoviktimizirajuću pripovijest o “lijevoj kulturnoj hegemoniji” – pri čemu se pojam “ljevice” rasteže do neprepoznatljivosti, od minornih socijalističkih aktera sve do dominantne liberalne paradigme – kakvu, primjerice, rado varira Nino Raspudić, a naročito živahan joj je twist nedavno dodao i pisac Pavao Pavličić, žaleći se javno na nepisana (auto)cenzorska pravila koja priječe poštenog hrvatskog književnika da likove negativaca u svojim romanima povjeri predstavnicima nacionalnih manjina, pa u svijetu literarne fikcije tako na krivoj strani uvijek završavaju “naši dečki”. Govoriti o kulturnoj hegemoniji ljevice u državi u kojoj je u najmoćniji i najefikasniji stroj ideološke reprodukcije društva – školski sustav – zakonski ugrađen vjeronauk katoličke Crkve zvuči kao loša šala, ali neokonzervativcima evidentno nije do smijeha: pozicija žrtve traži martirski gard, a uzvraća mobilizacijskim zamahom otpora navodnome hegemonu. Nešto slično mogli smo, uostalom, vidjeti relativno nedavno, kada je Ladislav Ilčić, novoizabrani parlamentarni zastupnik Hrasta – jedne od marginalnih desnih stranaka okupljenih oko HDZ-a u Domoljubnu koaliciju – “skandalizirao javnost” izjavama o muslimanskim izbjeglicama sve dok mu nije zabranjen nastup u televizijskom talk-showu Nedjeljom u 2.
Naučeni civilnodruštveni bon-ton
Ilčićevi su istupi manje-više rezimirali glavne taktičke poteze “nove desnice”: pod znakom nacionalnog pitanja promovirana je “transnacionalna” antiimigrantska agenda, pozivi na zatvaranje granica popraćeni su nečim nalik na argumentaciju, a ksenofobija je natopljena političkom korektnošću: “Njihova djeca su jednako vrijedna, ali nisu ista, trebamo se zapitati želimo li mi u Hrvatskoj milijun Muslimana. Oni imaju drukčiji mentalitet, to će promijeniti kulturu. Velika je razlika između Hrvata i Muslimana, u radnim navikama, u odnosu na život, idealima. Mi smo različiti, jednako smo vrijedni, ali različiti.” Jednako vrijedni, ali različiti: ustupak ljudskopravaškom bontonu i fingirana evidencija očitog. Nešto s čim se možda ne slažemo, ali barem djeluje kao poziv na raspravu.
Suptilna pirueta Stjepana Bartulice, koji u Globusu kidnapira liberalnu retoriku rodne ravnopravnosti kako bi je ugradio u antiimigrantsku propagandu, još je rafiniranija: “Ti migranti dolaze iz jedne strane, druge kulture. Oni, primjerice, ne prihvaćaju ravnopravnost spolova. U islamu žena nije ravnopravna s muškarcem.” Pa je i zaključak primjereno delikatan: “Ja bih rekao da moramo upozoriti na politički korektnu poziciju koja ne dopušta da se istaknu razlike između autohtonog stanovništva u Europi i migranata, iako, s druge strane, ne možete poreći da su razlike između kultura o kojima je riječ očite i vrlo velike.” Kada se ovaj tip argumentacije usporedi s reakcijama političkih i civilnodruštvenih liberala – bivšeg ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića koji najavljuje da će napustiti Sabor svaki put kada se Ilčić javi za riječ ili aktivističkog veterana Zorana Pusića koji izjavljuje da s njim ne bi niti sjeo u isti tramvaj – onda najednom gledamo izvrnutu sliku političkog spektra: ksenofobi, antifeministi i borci protiv manjinskih prava oprezno koračaju javnim prostorom, pazeći da ne pređu granice političke korektnosti, dok se profesionalni zagovarači naprednih društvenih vrijednosti iznenada pretvaraju u rabijatne i netolerantne izbacivače iz sfere legitimne rasprave.
Vidimo, dakle, da prizori iz referendumske kampanje o pravu na brak 2013. godine nisu bili slučajni: ispod pokrova liberalnih vrijednosti tada su naglo prokuljali prijezir i mržnja prema pobornicima stavova Željke Markić, razlivši se medijima od anonimnih internetskih komentara pa sve do naslovnice Jutarnjeg lista koji je, u rijetko bizarnom obratu, zaprijetio hrvatskim glasačicama i glasačima kako će, odaberu li brak rezerviran isključivo za muškarca i ženu, naposljetku samo pokazati da su “isti kao Srbi”. U dvoglasju polarizacijskog referendumskog sukoba, tada se skoro nitko s “napredne” strane barikada nije imao volje javno pozabaviti eklatantnim govorom mržnje “u našim redovima”, ali zato sada vidimo da je on bio samo refleksna najava nervozne dezorijentiranosti nakon suočavanja s neprijateljem koji je dobro naučio sve civilnodruštvene trikove i sada ih koristi za vlastite ciljeve.
Ulazne točke otpora
To što izjave poput Jovanovićeve ili Pusićeve, zabrane televizijskih gostovanja i sanitarni medijski kordoni samo podupiru neokonzervativni narativ o velikoj društvenoj nepravdi ne mora, naravno, značiti da će nova desnica na kraju ove pripovijesti zaista iskoristiti aktualnu konstelaciju, proširiti opseg dozvoljenih javnih tema i prometnuti se iz male, radikalne, retrogradne avangarde u ozbiljniju političku snagu. Ne znači to, uostalom, ni činjenica da su iz postizborne zavrzlame izašli jači za istaknutu javnu figuru Ladislava Ilčića, jednog sasvim primjerenog premijera i manevarski prostor proširen poskliznućem usirene nacionalističke desnice, koja je pala osjetno ispod praga predizbornih očekivanja. Ne znači to, naposljetku, niti fakt da su prije dvije godine na referendumu demonstrirali golem mobilizacijski potencijal, organizacijsku sposobnost i infrastrukturnu podršku: upravo nas je izborni debakl Željke Markić iznova podsjetio na kontingencije političkog (ne)uspjeha.
Ali valuta kojom “nova desnica” sada barata je čvrsta. Ona nudi značajno proširenje spektra svjetonazorskih prijepora, nadopunjujući posustalu nacionalističku paradigmu eksplozivnim sukobima vjerskih fundamentalista i sekularista, odnosom prema izbjeglicama i moralizacijom političkog djelovanja provučenog kroz prizmu osobne odgovornosti: ukoliko nova Vlada, kao što se s dobrim razlozima očekuje, inicira politike privatizacije, stvaranja “povoljne poslovne klime”, tesanja javnog sektora i novih udara na radništvo, široka lepeza kontroverznih agendi može joj itekako pomoći pri raspršivanju socijalnih antagonizama. S druge strane, insistiranjem na društvenoj ulozi “tradicionalnih” zajednica i pouzdanom osloncu ćudoređa, neokonzervativci unaprijed pripremaju meko tlo za sve one koji u godinama očekivanih “nužnih odricanja” padnu neočekivano nisko.
Ako ni zbog čega drugog, onda bi baš zbog visokog uloga nove desnice zauzvrat vrijedilo ponuditi nešto više od liberalne konsternacije, impotentne moralizacije ili superiorne nezainteresiranosti za dinamiku protivničkog političkog polja. Analize koje će ishodišnu točku potražiti negdje na sjecištu proširenog repertoara svjetonazorskih pitanja i suženog prostora za raspravu o ekonomskoj politici države, tamo gdje se povratak tradicionalnim vrijednostima preklapa s odvažnim avanturizmom protržišnih reformi, mogle bi pomoći da se perspektiva proširi. U suprotnom, preostaje tek razina ljudskopravaškog zgražanja, preostaje tek paziti s kime ćemo i kada sjesti u isti tramvaj. A to je slaba kompenzacija za izostanak analize: koga god odabrali za suputnika, uostalom, tramvajem se možemo voziti samo u krug.