“Zahvaljujući odlazećoj Vladi Hrvatska se poprilično osramotila”, ustvrdio je jučer predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i vjerojatni budući zamjenik premijera RH Tomislav Karamarko. Komentar je to malog “skandala” vezanog uz kandidaturu dosadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić za generalnu sekretarku Ujedinjenih naroda. Aktualnom generalnom sekretaru UN-a Ban Ki-Moonu naime krajem godine ističe drugi četverogodišnji mandat, pa će Opću skupština ove godine birati njegova nasljednika. Uoči tog izbora, koji se još odvija prema razmjerno netransparentnoj proceduri, pojedine su zemlje poslale svoje prijedloge računajući na neformalna pravila i kuloarske glasine o mogućim poželjnim kandidatima.
Tako bi prema načelnim pravilima rotacije generalnog sekretara po prvi put mogla dati regija Istočne Europe, a spekulira se i da su mnoge zemlje sklone izboru (također prvi puta) žene na tu formalnu važnu funkciju. To je, prema vlastitom priznanju, ponukalo i Pusić – inače i predsjednicu Hrvatske narodne stranke, “mlađeg” koalicijskog partnera u dosadašnjoj vladi – da istakne vlastitu kandidaturu. Pusić, međutim, nije uspjela dobiti podršku predsjednice republike Kolinde Grabar-Kitarović iz konkurentskog HDZ-a, pa se dosadašnja vlada požurila poslati njezinu kandidaturu uoči hrvatskih parlamentarnih izbora koji su održani u novembru, ali i prije formalno raspisanog natječaja za tu funkciju.
Zbog tog “gafa” njezina kandidatura nije prihvaćena, a tehnička je vlada na odlasku bila prisiljena ponovno poslati prijedlog UN-u, unatoč snažnom protivljenju članova buduće vlade čije se formiranje očekuje kroz nekoliko tjedana. Nedostatak “unutarhrvatskog konsenzusa” o kandidatkinji, procjenjuju domaći mediji, mogao bi znatno umanjiti šanse Pusić za dobivanje funkcije generalne sekretarke, implicirajući tako da bi podrška Grabar-Kitarović, donedavne visoke dužnosnice Sjevernoatlantskog saveza (NATO), koristilo u diplomatskim lobiranjima koje slijede. No ako je Pusić računala na ovu funkciju kao “krunu” svoje karijere prije političke mirovine, njezina je biografija, sa ili bez potpore HDZ-a, daleko od idealne.
Prvoborci tuđih bitaka
Iako generalnog sekretara bira Opća skupština, trajne članice Vijeća sigurnosti imaju pravo veta, pa se na tu funkciju u pravilu biraju diplomati iz manjih zemalja za koje se procjenjuju da mogu ispoštovati svoju obavezu “neutralnosti” u sukobima svjetskih sila. Hrvatska je vanjska politika međutim, jednako ona “lijevih” i desnih vlada, poslovično izrazito naklonjena vanjskopolitičkoj agendi Sjedinjenih Država i njima bliskih zemalja Europske unije, koja je nerijetko ne samo protivna stavu članica Vijeća sigurnosti poput Rusije i Kine, već i manjinska na Općoj skupštini. Hrvatska tako spada među svega 29% država svijeta koje nisu priznale Palestinu, obrazlažući to svojom bliskošću sa SAD-om.
Vanjskopolitički “uspjesi” susjedne Srbije, poput izbora Vuka Jeremića za predsjednika Opće skupštine UN-a 2012. godine, dobrim su dijelom utemeljeni na njezinoj formalno neutralnoj vanjskopolitičkoj poziciji. Pusić je, s druge strane, za vrijeme vršenja dužnosti ministrice vanjskih poslova izazvala i nekoliko manjih skandala s Rusijom, čija se potpora (ili barem pristajanje) smatra ključnom za svakog kandidata iz Istočne Europe. Među brojnim verbalnim ispadima Pusić osobito se ističe njezina implicitna potpora grupi hrvatskih deklariranih nacista koji su se kao dobrovoljci priključili ukrajinskom ekstremno nacionalističkom paravojnom bataljonu Azov. Ta je izjava poslužila kao povod Rusiji da optuži EU da krši sporazum iz Minska koji između ostalog nalaže povlačenje stranih boraca iz Ukrajine.
Ne čudi stoga što međunarodni tisak procjenjuje kako Pusić, bez obzira na domaće polemike i proceduralne propuste, nema nikakve šanse za dobivanje funkcije generalne sekretarke. Favoritkinja je naime bugarska diplomatkinja Irina Bokova, aktualna direktorica UNESCO-a, koja se školovala na ruskim i američkim diplomatskim školama i bila na funkciji ministrice vanjskih poslova i u socijalističkom i (kratko) u tranzicijskom periodu. U svakom slučaju, izbor generalne sekretarke i navodni vanjskopolitički ugled koji se uz tu funkciju veže neće ni Hrvatskoj ni Bugarskoj donijeti rješenje golemih socijalnih i političkih problema, ali može poslužiti da se u kontekst stavi potreba lokalnih političara da se prikazuju kao “međunarodni faktor” igrajući ulogu prvoboraca tuđih bitaka.