Premda ekonomski pokazatelji poput BDP-a i trgovinske bilance sugeriraju zavidan oporavak slovenske ekonomije, podaci o snižavanju socijalnog standarda i rastu nejednakosti prilično jasno demonstriraju da je riječ o izrazito klasno obilježenom oporavku. Dodatnu dimenziju cijeloj priči daju brojne financijske afere u posljednje vrijeme i cinizam akademskih mandarina koji su ih režirali.
Je li ekonomska kriza u Sloveniji završila? Uskoro će se navršiti deseti kvartal u nizu u kojem Slovenija bilježi rast bruto domaćeg proizvoda (BDP), čak štoviše, počevši od početka 2014. godine, rast po kvartalu u prosjeku iznosi više od 2,5%. U usporedbi s 2009. godinom, kada je pad BDP-a na kraju godine iznosio 7,8%, navedene se cifre doimaju kao pokazatelj uspjeha slovenske fiskalne politike. Njezin glavni kreator je, od prijevremenih izbora u julu 2014. godine, ministar financija Dušan Mramor, kojeg je upravo na temelju navedenih trendova londonski časopis The Banker iz grupe Financial Times proglasio europskim ministrom financija godine 2016. Istu je nagradu, točno deset godina ranije, primio još jedan slovenski ministar financija, Andrej Bajuk. U obrazloženju je tada napisano kako je Bajuk “svojom predanošću fiskalnom oprezu zaslužan za napredak Slovenije”. Prije nego li se vratimo Mramoru i aktualnoj financijsko-ekonomskoj slici Slovenije, zadržimo se još malo pri Bajuku i njegovim poreznim reformama, budući da su upravo one snažno utjecale na daljnji razvoj zemlje.
Slovenija je od 1994. godine imala izrazito progresivan sustav oporezivanja dohotka, sa čak šest poreznih razreda, no 2007. godine, pod ministrom Bajukom, njihov broj smanjuje se na tek tri. Uz iznimku krizne mjere, koja nanovo uvodi najviši, 50-postotni porezni razred, takva struktura poreznih razreda održala se do danas. Pritom je trend promjena izrazito očit. Najniži porezni razred se praktično nije mijenjao, odnosno smanjen je sa 17 na 16 posto. Srednji razred, koji je prethodno bio razdvojen na dva stupnja (35% i 37% u 1994. godini), sada postaje 27-postotni. To predstavlja značajno, gotovo 10-postotno smanjenje. Još veće smanjenje poreznog opterećenja doživljava viša klasa, koja je 1994. godine bila podijeljena na 3 razreda (40%, 45% i 50%), a nakon Bajukove reforme plaća samo 41% poreza na prihod. Kao što je već rečeno, danas postoji i najviši, 50-postotni porezni razred, no to bi trebala biti isključivo krizna mjera, a Mramor je već najavio kako se razmišlja o njezinom ukidanju.
Socijalna raslojavanja
Ministar Bajuk je smanjio i porez na prihod pravnih osoba i to s 25 na 20 posto. Kasnije je snizio i porez na dobit, sa 20 na 17 posto. Te su porezne olakšice za najbogatije, naravno, rezultirale višemilijunskim proračunskim gubicima koje su vlade kompenzirale povećanjem trošarina i poreza na dodanu vrijednost. Ne samo da oni s najnižim primanjima poreznom reformom praktično nisu bili nimalo rasterećeni, već su i dodatno opterećeni ovim mjerama, odnosno promjenama u neizravnom oporezivanju. Iako Slovenija prema ljestvicama nejednakosti, poput Ginijevog koeficijenta, još uvijek spada među najjednakije i socijalno kohezivne zemlje, nejednakost ustrajno raste. Potiču je upravo ovakve regresivne porezne reforme koje rasterećuju najbogatije, a proračunske gubitke krpaju opterećivanjem najsiromašnijih. O toj materijalnoj nejednakosti svjedoči i podatak da 10% najbogatijih Slovenaca posjeduje oko 35% sveukupnog bogatstva, dok najsiromašnijih 20% posjeduje tek 1,2%.
Obratimo pažnju na još nekoliko podataka koji ukazuju na činjenicu da se iza rasta BDP-a i nagrada za slovenske ministre financija ustvari skriva sve veće društveno raslojavanje i nejednakost. Unatoč ekonomskom rastu nezaposlenost ostaje nepromijenjena i dobrano nad razinom uoči krize. Godine 2008. registrirana nezaposlenost iznosila je 6,8%, dok 2014. godine ona iznosi 13,1%. Bitne razlike nalazimo i među zaposlenima, sektorska usporedba neto plaća 2006. i 2010. godine ukazuje na neke očigledne trendove. Dok u ugostiteljstvu, građevini i poljoprivredi bilježimo blagi porast plaća, one i dalje ostaju niže od prosječne slovenske plaće.
Dobrano iznad prosječne plaće zarađuju zaposleni u financijskom i osiguravateljskom sektoru, a njihove plaće dodatno rastu u navedenom razdoblju. Zaposleni u obrazovanju, dakle prvenstveno u javnom sektoru, jedini bilježe smanjenje neto plaća, što i ne čudi, s obzirom da su upravo oni bili metom najznačajnijih mjera štednje i smanjenja mase plaća. No doduše, kao što ćemo vidjeti u nastavku, ne svi, pa tako ne niti ministar Mramor, bivši dekan ekonomskog fakulteta. Nadalje, iako su neto plaće u razdoblju između 2006. i 2009. godine porasle za 25%, u posljednje četiri godine rastu tek za 4%. S druge strane, povećalo se radno opterećenje. Samo u prošloj godini radnik je odradio deset radnih sati mjesečno više u odnosu na godinu ranije.
Konsolidacija vladajuće klase
Ne smanjuje se niti stupanj rizika socijalne isključenosti, odnosno udio stanovništva na ili čak ispod praga siromaštva. Riziku socijalne isključenosti bilo je i prošle godine izloženo 410.000 ljudi, a ispod praga siromaštva našlo ih se 290.000. Indikativan je i podatak o nemogućnosti 50% kućanstava da si priušti neočekivani trošak u iznosu od 600 eura. Udio domaćinstava koja protekle godine nisu mogla priuštiti jednotjedno ljetovanje za sve svoje članove iznosi 65%.
Kvaliteta života u smislu zadovoljavanja duhovnih i kulturnih potreba u posljednje dvije godine također je drastično smanjena. Od 2013. do 2014. godine broj posjetitelja kino dvorana smanjio se za gotovo 350.000, muzejske i galerijske izložbe pogledalo je gotovo pola milijuna manje posjetitelja, a kazališne predstave je u istom razdoblju pogledalo gotovo 120.000 posjetitelja manje. U odnosu na 2004. godinu, posjećenost kazališta se 2015. godine smanjila za čak 20%. Jednaki udio odraslih izjasnio se kako si ne može priuštiti aktivnosti koje se plaćaju. Pritom se valja prisjetiti Marxove opaske, dane pri početku prvog toma Kapitala, kako u buržoaskom društvu bankar i general igraju veliku ulogu, a čovjek kao čovjek – vrlo bijednu.
Činjenica da je saldo trgovinske bilance, odnosno razlika između izvoza i uvoza u Sloveniji prvi put nakon deset godina pozitivna, naime, na čovjeka nema značajnog utjecaja. Od tog ekonomskog rasta profitiraju bankar, akademski mandarin, direktor i slični. S druge strane, negativni trendovi, poput činjenice da je u istoj godini državni dug Slovenije utrostručen, na takozvanog čovjeka ima iznimno velik utjecaj. Taj čovjek, anonimni građanin, je onaj u čiji je novčanik država zagrabila kada je bilo potrebno prikupiti sredstva za spašavanje banaka. Čovjek je izbavio bankara. Do sada sa više od četiri milijarde eura, a ako bude potrebno dat će čovjek i još, uostalom nitko ga ništa neće ni pitati. Navedeni podaci otkrivaju da je napredak u Sloveniji, posebno nakon početka krize, u prvom redu klasni napredak. U apsolutno-kvantitativnom smislu da bogatiji postaju još bogatiji, kao i u relativno-kvalitativnom smislu da se promjenom poreznog zakonodavstva (čitaj poreznim olakšicama) mijenjaju odnosi moći među klasama. Vladajuća klasa ne postaje moćnija samo ekonomski, već sve više jača i na političkom, društvenom i kulturnom planu.
Privilegije akademskih mandarina
Pritom ne izostaju – a time se vraćamo ministru Mramoru – ni “aristokratski” cinizam i arogancija vladajućih, kakvih se ne bi posramila ni Marija Antoaneta, slavna po izjavi da bi narod trebao jesti kolače ako nema za kruh. Vlada Mire Cerara pobijedila je u julu 2014. na prijevremenim izborima prije svega zahvaljujući obećanju o etičnoj i moralnoj obnovi. Godinu i pol dana kasnije to obećanje pretvorilo se u burlesku. Prva “profesorska” afera u kojoj je sudjelovala Cerarova vlada bila je afera s autorskim honorarima. Otkriveno je, naime, da su brojni profesori, prvenstveno na Ekonomskom fakultetu i Fakultetu za upravu, uz redovan posao i plaću, primali i dodatne isplate za rad preko autorskih ugovora. Afera je pozicije koštala Cerarovu ministricu obrazovanja Stanku Setnikar Cankra koja je u zadnjih deset godina preko autorskih ugovora zaradila dodatnih 636.000 eura. Tim se modelom financijski okoristio i ministar Mramor koji je u istom razdoblju na temelju autorskih ugovora zaradio oko 100.000 eura, a spornost tih ugovora prokomentirao je izjavom kako “nismo više u komunizmu”.
Druga “profesorska” afera, koja je upravo aktualna, odnosi se na isplaćivanje dodataka za stalnu pripravnost. Inspekcijski nadzor je, naime, nedavno razotkrio kako je čak devet fakulteta ljubljanskog univerziteta neopravdano isplaćivalo, točnije, njihovi vodeći ljudi su si isplaćivali, dodatke za stalnu pripravnost. Dodaci te vrste u praksi su namijenjeni za policajce, vatrogasce, doktore i ostale koji moraju biti u pripravnosti preuzeti službenu dužnost i u svoje slobodno vrijeme. Pokazalo se da su si ih isplaćivali i dekani te neki drugi akademski mandarini, a među njima i ministar Mramor. Za ilustraciju, dekanica ekonomskog fakulteta, Metka Tekavčič, za svoju je “stalnu pripravnost” mjesečno primala 656 eura bruto, što je čak četiri puta više nego što za stalnu pripravnost prima iskusni vatrogasac. U stalnoj pripravnosti je bio i bivši dekan ekonomskog fakulteta, koji je isplatu takvih dodataka i odobrio, odnosno današnji ministar Mramor.
Doduše, niti ovoga puta javnosti nije ostao dužan objašnjenje. Baš poput autorskih ugovora, ni ovi dodaci mu se ne čine spornima te tvrdi da proračun fakulteta time nije bio oštećen, budući su umjesto zapošljavanja novih kadrova ta sredstva iskoristili za isplaćivanje stalne pripravnosti. Dušan Mramor zaista zaslužuje titulu europskog ministra financija. Naime, u potpunosti prati šire europske trendove – uzima siromašnima i daje bogatima.
Sa slovenskog preveo Goran Matić