“Europa je sporazumom s Turskom izdala demokratske vrijednosti”, napisao je nedavno iz svoje zatvorske ćelije Can Dündar, glavni urednik turskih dnevnih novina Cumhuriyet koji izdržava kaznu zbog razotkrivanja veza između turskih tajnih službi i vehabijskih džihadista u Siriji. Njegova kritika odnosi se na dogovor iz novembra prošle godine kojom je Njemačka u ime Europske unije tobože osigurala tursku suradnju u zaustavljanju izbjegličkog vala. Tada je objavljeno da je Turska zauzvrat tražila viznu liberalizaciju i tri milijarde eura pomoći, no kritičari su odmah upozorili kako se dogovorom osigurava i niz drugih, manje javnih ustupaka, prije svega prešutna potpora vojnim aktivnostima protiv vlastitog stanovništva i represiji protiv opozicije, koje je Dündar tek jedna od poznatijih žrtava.
Spekulacije o pristanku europskih zemalja na “čvrstu ruku” u Turskoj, jednako prema izbjeglicama koliko i prema protivnicima režima, potvrdile su se proteklih mjeseci, kroz niz diplomatskih ublažavanja i mlakih inozemnih reakcija na šokantna kršenja ljudskih prava, gušenja medija i – tvrde kritičari – ratne zločine prema civilnom stanovništvu, poput gađanja urbanih naselja na istoku zemlje teškom artiljerijom. Jedan od posljednjih incidenata pri tome je osobito ilustrativan. Turska je naime uhapsila turske potpisnike peticije koju je poduprlo preko tisuću svjetskih znanstvenika i univerzitetskih predavača, a kojom se osuđuju vojne akcije turskih vlasti. Očekivano, turski su znanstvenici optuženi za “potporu terorizmu”, baš kao i novinari koji su razotkrivali veze države s džihadistima.
Dvostruka šteta
Zapadni dužnosnici, koji su se prošle godine obavezali da će barem na razini izjava podupirati eventualno tursko članstvo u EU, našli su se u vrlo nezgodnoj situaciji zbog pritisaka vlastite akademske zajednice i medija. Američki ambasador tako je izjavio kako smatra da je “turska demokracija dovoljno jaka da istrpi kritiku znanstvenika” dok je njegov britanski kolega sasvim općenito izjavio kako “sloboda govora uključuje i pravo na iznošenje krivih zaključaka”. No dok su ambasadori svojom funkcijom bili prisiljeni na ova beznačajna upozorenja, američki predsjednik Barack Obama i njemačka kancelarka Angela Merkel otišli su korak dalje priznavši Turskoj pravo na “borbu protiv terorizma”, prepustivši tako turskim vlastima da ih koriste kao opravdanje za svoju eskalaciju i istodobno ignoriraju znatno tiše pozive na povratak mirovnom procesu koji je režim jednostrano prekinuo.
No ova “izdaja demokratskih vrijednosti” europskim je zemljama slabo pomogla u ostvarenju cilja “zaustavljanja izbjeglica”. Djelomično je to dakako posljedica činjenice da taj cilj ionako nije dostižan graničnom represijom, pa makar ona bila autsorsana i u Tursku. Tako je više “neimenovanih izvora” zapadnim medijima prenijelo nezadovoljstvo europskih institucija slabim turskim angažmanom po pitanju izbjeglica, dok je grčki predsjednik Prokopis Pavlopulos otvoreno optužio Tursku za sudjelovanje u švercu ljudi. Faustovski ugovor EU mogao bi se pokazati dvostruko štetnim: osim što nije donio očekivane rezultate, olakšao je Turskoj i da pojača svoje napade na kurdski pokret koji je istodobno najozbiljnija zapadna nada za poraz samozvane Islamske države i zaustavljanje rata u Siriji – glavni uzrok izbjegličkog vala.