Učestali fašistički ispadi u hrvatskom javnom prostoru često povlače pitanja: kako je to moguće u demokratskoj zemlji, članici Europske unije? Radi li se o grupici radikala koja je glasnija od “tihe većine”? Zašto im se to tolerira? Jel’ posrijedi samo pozadinska taktika HDZ-a kojom se posluži kad im odgovora da zatalasaju političke odnose? Uzroke ambivalentno legitimnog statusa ustašluka možda treba ipak potražiti u domenama građanske pristojnosti.
Uzmimo na primjer predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović i politički okvir njenog iskazivanja pijeteta žrtvama fašističkog genocida. Jučer je predsjednica u sklopu službenog posjeta Poljskoj, nekad između izbijanja “sigurnosne afere” s prijateljom joj Zdravkom Mamićom i bodrenja hrvatskih rukometaša na Europskom prvenstvu, sudjelovala na obilježavanju 71. godišnjice oslobođenja logora Auschwitz. Iako nije bilo baš za očekivati da predsjednica u svojoj izjavi spomene one koji su Auschwitz oslobodili – Crvenu Armiju – mogla je barem spomenuti domaći pandan, ali se odlučila za ponešto drukčije povijesne analogije.
Ruanda “umjesto” Ahmića
Dakle, predsjednica nije uopće spomenula Jasenovac i time prikladno povijesno kontekstualizirala svoju ulogu na tom mjestu već je oslanjanjem na metafizičku kategoriju Zla izdvojila njegovu prilično cenzuriranu putanju. Predsjednica je povijesno izolirala Auschwitz i odmah skočila u devedesete da bi istaknula sljedeće zločine: Vukovar, Srebrenica, Omarska i Ruanda. Čini se da spominjanje zločina u Ruandi ima dvije funkcije: da ipak ne budu samo Srbi krivi za sve nakon Auschwitza i da se nađe adekvatna zamjena za “zaboravljene” Ahmiće ili Loru.
Sličnu “lukavu” gestu predsjednica je primijenila i prilikom prošlogodišnjeg skrivečkog posjeta jučer preskočenom Jasenovcu. U svom zapisu je propustila napisati po kojem su etničkom i političkom ključu ljudi odvođeni u konclogor i njihove sudbine sasvim individualizirala kao da su se tu slučajno pronašli: “To su ljudi koji imaju svoja imena i prezimena, koji su imali svoje obitelji i domove, svoj identitet, svoje želje i nade, svoje snove, sve ono što svaku osobu čini neponovljivom.” Također, poredak i egzekutivci jasenovačkog zločina, NDH i ustaše, uopće nisu imenovani već je sugerirano da se radi o ljudima koji su pokušali iskoristiti “višestoljetnu želju hrvatskog naroda za vlastitom državom” šurujući s nacistima.
Iz dviju predsjedničinih izjava pijeteta žrtvama fašističkog terora krije se zaobilazni obrazac prešutnog toleriranja ustaštva: njegova izolacija i otklanjanje “istinske” povezanosti s nacističkim zlom i sakralizacija Domovinskog rata čiji je učinak najvidljiviji bio u jučerašnjoj izjavi potpredsjednika Sabora Ivana Tepeša po kojem prikladnost pozdrava “Za dom spremni” ovisi o kontekstu: u Drugom svjetskom ratu ne može, a u Domovinskom može. Dodajte tome i europske rezolucije o osudama obaju “totalitarizama”, fašističkog i komunističkog, i ideološki koridori su širom otvoreni.