Hrvatska javnost, posebno kulturnjačka, već se tjednima nalazi u šoku zbog najavljenog, a prvim potezima ministra kulture i naznačenog, udara desnice na dosad samorazumljive vrijednosti u sektorima kulture i medija. Posljednji u nizu takvih udara neargumentirana je optužba desne aktivistkinje Željke Markić, najistaknutije članice udruge i stranke U ime obitelji usko povezane s Katoličkom crkvom, koja je gostujući u emisiji javnog radija za islamofobiju optužila protivnike novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, također donedavno člana udruge U ime obitelji. Dok iznosi svoje optužbe, Markić se uopće ne trudi posebno ih argumentirati. Gostujući u gorespomenutoj emisiji javnog radija, ona brojne kulturnjačke i medijske peticije za smjenu Hasanbegovića koje posljednjih tjedan dana kruže u javnosti, jedina u državi, smješta u kontekst islamofobije. Usprkos tome što ne postoji niti jedna izjava kojom protivnici ministra kulture diskvalificiraju prema njegovoj vjerskoj pripadnosti, Markić nonšalantno plasira spin. U ovom slučaju radi se o optužbi koja nema posebnog adresata već je upućen u prazno, u apstraktnu liberalnu javnost koja se ne može niti obraniti jer bi obrana podrazumijevala prihvaćanje optužbe. Kao prazna optužba, ne može se adekvatno spriječiti, jer argumenti za raspravu zapravo nisu ni ponuđeni.
Ne čini ona to samo kako bi ojačala svoju medijsku prisutnost, već kako bi relativizirala progresivne društvene vrijednosti i na taj način legitimirala one tzv. konzervativne. Poanta spina nije samo razljutiti “lijevi dio” društva, to je tek poželjna nuspojava, već pokušati uspostaviti paradigmu prema kojoj se lijeva politička pozicija može diskvalificirati istim argumentima kojima se obično diskvalificira desnicu, a sve s ciljem “ravnopravnog pristupa” proračunskim sredstvima. Ovo je međutim dosta teško za provesti jer dok u pozadini većine natječaja i liberalnih javnih politika obično leže vrijednosti upisane u brojne konvencije i rezolucije o ljudskim pravima, konzervativna desnica se ne zalaže za proširivanje tih prava, već za njihovo sužavanje. Primjerice, prema mišljenju konzervativaca, žena nema pravo odlučivati o svom tijelu, a homoseksualnost se smatra nečim neprirodnim. No, javna sredstva obično se dodjeljuju inicijativama i organizacijama koje se zalažu za suprotno mišljenje, ono prema kojem žena ima pravo odlučivati o svom tijelu, dok homoseksualci nisu ništa drugo nego punopravni članovi društva.
Borba za javna sredstva tek je dio ideološke borbe desnice za hegemoniju, a prva faza te borbe je relativizacija dosad afirmiranih društvenih vrijednosti, pokušaj niveliranja svih političkih opcija kao jednakovrijednih čimbenika demokratskog procesa. Pokušavajući nametnuti desnu vrijednosnu hegemoniju konzervativci se ne libe kooptirati argumentacijske obrasce koje su liberali, ali i ljevica koristili za afirmaciju progresivnih uvjerenja. Pritom se niti liberali niti ljevica ne snalaze baš najbolje s tim kooptacijama, upravo i zbog desnog iskorištavanja brisanja razlike među njima. Pored peticija i prosvjeda nužno je pružati i kontinuirane argumentacije zasnovane na povijesti izborenih prava i rasta demokratskog standarda koji onemogućuju desnici da žonglira taktikama ljevice i upozoravati da desnica uspijeva u tim namjerama prvenstveno jer se iza tih taktika izgubila lijeva snaga i postali su dio žargona briselskih birokrata i liberalne elite.