Donatorska konferencija za sirijske izbjeglice koja je započela danas u Londonu još će jednom pokušati sakupiti sredstva potrebna za njihovo zbrinjavanje u susjednim zemljama. Naime, agencija Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) već je prošle godine postavila cilj od 4,3 milijarde dolara, međutim od tog je iznosa do danas prikupljeno svega 60%. Nedostatak sredstava za izbjegličke kampove jedan je od ključnih pokretača posljednjeg “izbjegličkog vala”, a neefikasnost donatorskih konferencija potaknula je Europsku komisiju na izravniji angažman. Prošlogodišnje europsko obećanje Turskoj o 3 milijarde eura u zamjenu za prisilno zadržavanje izbjeglica nedavno je konkretizirano i na Vijeću EU (sastanku ministara) raspodjelom novčane obaveze po zemljama.
Višemjesečna odgoda dogovora o iznosima po zemljama posljedica je neslaganja više članica s njihovim predviđenim doprinosom. Problem je naposljetku razriješen novim izračunom po kojem su najveće zemlje ujedno i najopterećenije (Njemačka preko 400 milijuna eura, Hrvatska i Bugarska oko 6). No kako bi se smanjio pojedinačni doprinos članica, čak trećina sredstava izdvojit će se iz kohezijskog fonda, inače namijenjenog razvoju najsiromašnijih dijelova Unije. Iako su doprinosi po zemlji dakle konačno dogovoreni, njihovo prikupljanje ipak ostaje upitno s obzirom na zaoštrenu retoriku vezanu uz izbjeglice u velikom dijelu članica. Još je pod većim znakom pitanja predanost Turske da doista ispuni svoje obećanje “zaustavljanja izbjeglica” u zamjenu za novac i vanjskopolitičku podršku.
Proteklih je mjeseci naime postalo jasno kako Turska priljev izbjeglica koristi kao Damoklov mač nad europskim vladama ucjenjujući ih “novim valom”, a istodobno nudeći slabe garancija kako doista može prisilno zadržati izbjeglice na svojem teritoriju. Prikladnost Turske kao krajnjeg odredišta za sirijske izbjeglice dodatno je osporena nedavnim izvještajima kako je znatan dio izbjegličke djece prisiljen raditi “na crno” u turskoj tekstilnoj industriji u užasnim uvjetima i s mizernim naknadama te upozorenjima UN-a kako turska vojska i policija redovito ubijaju nenaoružane civile u gradovima s kurdskom većinom. Kurdi su inače činili 10-15% predratnog sirijskog stanovništva koje je, zajedno s kršćanima, najviše izloženo genocidnim politikama samozvane Islamske države.
Korak unazad
U takvoj situaciji, čak i kad bi se sredstva prikupljena za zbrinjavanje izbjeglica doista trošila za tu namjenu, teško je očekivati da bi to bilo dovoljno za njihov dobrovoljni ostanak. Suočene s dramatičnim porastom rasizma u svojim zemljama koji je poremetio političku i sigurnosnu situaciju, pojedine su zapadnoeuropske vlade, osobito njemačka, austrijska i danska, odlučile dodatno zaoštriti uvjete za dolazak izbjeglica. Nedavna izjava austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza kako je “politika dobrodošlice bila pogrešna” eksplicitno izražava ovaj zaokret. Međutim, politika ubrzanja deportacija (“readmisija”) i segregacije prilikom dolaska teško da su riješile problem. Naime, odluka da se arbitrarno “odbijaju” oni koji ne mogu dokazati da su iz Sirije, Afganistana ili Iraka obnovila je čepove na migracijskim trasama.
Kao što pokazuje ovog tjedna objavljeni izvještaj organizacije Moving Europe, hrvatske su vlasti pod pritiskom smanjenja priljeva izbjeglica na Zapad pristupile arbitrarnom i vanzakonskom postupku odvajanja onih za koje policijski prevoditelji (sic!) procijene da ipak nisu iz jedne od triju spomenutih zemalja. Te su segregirane izbjeglice zatim izložene policijskom zlostavljanju i van svake zakonske procedure izbačene iz zemlje (tzv. push-back). Takva praksa obnovila je scene od prije šest mjeseci kada su tisuće izbjeglica spavale po željezničkim stanicama i bile izložene trgovcima ljudi. Europska je unija dakle napravila korak unazad od rješavanja problema izbjeglica vraćajući se u period prije pokušaja sistematizacije migracija i pružanja humanitarne pomoći.
U međuvremenu je među zemljama regije izbila prava mala panika kada je uoči donatorske konferencije u zapadnim medijima nepažljivo objavljeno kako će izbjeglice biti trajno smještene na Balkanu. Informacija je demantirana iz službenih izvora uz objašnjenje kako su za trajni smještaj predviđene samo Turska, Jordan i Libanon, koji su već primili preko 80% izbjeglica iz Sirije. Ta službena ispravka ujedno pokazuje do koje su mjere europska rješenja odvojena od stvarnosti: trajni se smještaj planira u zemljama koje su se već pokazale sasvim neadekvatnima za tu zadaću, dok se kao sredstvo za “zaustavljanje izbjeglica” predviđa vanzakonska represija i ignoriranje međunarodnih obaveza zbrinjavanja ratnih izbjeglica. Obje stavke mogu garantirati samo da se “problem” neće skoro riješiti.