Nedavne najave potencijalno velikih nalazišta nafte i plina u jadranskom podmorju poslužile su kao osnova za obećanje čudesnog razrješenja hrvatskih ekonomskih problema. No do sada odrađeno istraživanje i objavljeni natječaj za koncesiju ne opravdavaju velika očekivanja.
Nakon bombastične najave ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka početkom godine prema kojoj bi “Hrvatska uskoro mogla postati mala Norveška”, hrvatska je vlada učinila i drugi korak prema ostvarivanju svoje skandinavske utopije iz podzemne nafte. Naime, početkom travnja Ministarstvo gospodarstva je otvorilo prvo javno nadmetanje za istraživanje i eksploataciju nafte na Jadranu. Natječaj je otvoren do 3. studenog ove godine, a potpisivanje prvih ugovora s kompanijama očekuje se početkom 2015. godine. Na otvaranju se pojavilo oko 40 naftnih kompanija “iz cijelog svijeta”, između ostalih i američki Exxon i Hunt Oil, ruski Gazprom i Lukoil, talijanski Edison i Enel, francuski Total, njemački RWE, Turkish Petroleum, Hellenic Petroleum, irski Petroceltic, japanski Nippon, i dr.
Iako ministrova izjava spada u red propagandnih kratica kojima se u nedostatku konkretne razvojne strategije obećavaju čuda (ovoga puta iz podmorja), nadležni optimisti i ovog su puta “previdjeli” činjenicu da Hrvatska zapravo više nema nacionalnu naftnu kompaniju (dok je norveški Statoil koji je u državnom vlasništvu ujedno i jedanaesta najveća naftna kompanija na svijetu), već svoj strelovit razvoj planira isključivo davanjem koncesije nekoj od stranih multinacionalki, notornih po poticanju korupcije u zemljama u kojima rade, sudjelovanju u kršenju ljudskih prava i zanemarivanju standarda zaštite okoliša. Dakle, dok je jasno da obećanja skandinavskog standarda u budućnosti trebaju prikriti neprestano sustavno rušenje stvarnog standarda u sadašnjosti, ostaje manje jasno kako će ovakva koncesija doprinijeti uspostavi “norveških” razina radnih prava ili primanja.
Netransparentni deal
Transparentnost ni inače ne krasi naftne poslove hrvatskih vlasti. Priča o nafti u Jadranu nije novost. Još su krajem 90-ih talijanske firme vršile istraživanja: dok se na dijelu sjevernog Jadrana s hrvatske strane nalazilo tek 12 bušotina, na talijanskoj strani se nalazilo njih čak 189. Daljnja istraživanja su provođena 2002. i 2004. godine, ali nikada nisu dovela do nekih obećavajućih naznaka isplativosti eksploatacije nafte i plina. No, krajem prošle godine norveška tvrtka Spectrum ponovno je počela istraživati sjevernojadransko podmorje. Kako je Spectrum sklopio ovaj posao s Hrvatskom ni danas nije poznato. Javni natječaj nikad nije proveden, a glavno opravdanje ministra Vrdoljaka za takvo poslovanje je da će Spectrum istraživanje provesti “besplatno”, iako ovo istraživanje inače košta oko 8 milijuna eura. Kako je teško vjerovati da će skupo istraživanje za koje je potrebna skupa tehnologija i koje traje pet mjeseci strana privatna firma obavljati iz dobročinstva, postavlja se pitanje što je vlada točno obećala zauzvrat Spectrumu? I s pravnog stajališta jako je upitno koliko je legalno ponuditi nekome toliko vrijedan posao bez javnog natječaja. Ubrzo nakon objave dogovora sa Spectrumom, američka tvrtka ION Geo Ventures najavila je žalbu Europskoj komisiji zbog diskriminacije i kršenja zakona neotvaranjem javnog natječaja za ovo istraživanje. Prema Direktivi 94/22 obvezno je otvaranje natječaja u službenom EU glasniku u trajanju od 90 dana, a po zakonu se ugovor treba sklopiti s onom tvrtkom koja iznese najbolju ponudu. ION Geo Ventures tvrdi da su kao tvrtka ostali zakinuti, jer smatraju da je njihova ponuda bila bolja i povoljnija za Hrvatsku. Detalji žalbe te njeno rješenje još uvijek nisu poznati javnosti. Ukoliko se već odlučilo istraživanje povjeriti stranoj firmi, ostaje pitanje zašto je odabrana slabija ponuda.
Nadalje, važno je napomenuti da se Vlada o dogovoru sa Spectrumom nije konzultirala niti sa Saborom, niti je javnost upoznala s istim. Sve s čim Vlada jest upoznala javnost je činjenica da će seizmički podaci koje snimi Spectrum za Hrvatsku biti “besplatni”, što zapravo samo znači da će se spomenuta tvrtka naplatiti prodajom podataka zainteresiranim naftnim kompanijama. Također, spominje se da će novac od prvih pet prodaja ići u potpunosti Spectrumu, a da će se ostale prodaje dijeliti po pola. No konkretni dogovor i interes privatne tvrtke nije poznat, kao ni cijena snimaka, niti je izgledno da će to postati kada prodaja doista i počne. Unatoč tome, cijeli je deal među političkim akterima prošao bez problema i ova pitanja očito muče malo koga u vladi ili oporbi. Nakon prvotne objave “značajnih potencijala nafte i plina”, na gotovo istodobnim presicama Mirela Holy je izjavila “Tko je donio takvu odluku i zašto Vlada privatnoj tvrtki daje u ruke hrvatske strateške interese koje će ta tvrtka kasnije prodavati? To je štetno ekonomski, ekološki i politički”, a Branko Vukšić iz laburista postavio je pitanje “Kako to da je Spectrum uopće dobio pravo kada mu tijela nadležna za istraživanje nafte i plina nisu dala dozvolu? Uprava za rudarstvo dala je negativno mišljenje o ugovoru između Vlade i Spectruma”. Nitko nakon tih prvotnih sramežljivih propitivanja procedure nije pokazao interes da se bavi ovim pitanjem.
Prikrivanje rizika
Sama procedura je svakako bila upitna. Naime, nakon što spomenuta Uprava za rudarstvo nije dala zeleno svijetlo za sklapanje posla, projekt je proglašen znanstvenim istraživanjem, nakon čega je Spectrum direktno pregovarao s Ministarstvom znanosti. “Sve to izgleda kao šlamperaj ili postupak pogodovanja jednoj privatnoj stranoj tvrtki koja je u vlasništvu JP Morgana – glavnog krivca za ekocid u Meksičkom zaljevu” – upozorava Holy. Sumnje oko prikrivenog vlasnika misteriozne “norveške” tvrtke Spectrum sasvim su opravdane. Prilikom sličnog istraživanja koje je Spectrum proveo u Libanonu, ista je tvrtka predstavljana kao britanska (gdje je i registrirana), a za njezine poslove otvoreno je lobirao britanski ministar vanjskih poslova William Hague. Ekocid u Meksičkom zaljevu koji spominje Holy dogodio se upravo na morskoj bušotini Deepwater Horizon British Petroleuma 2010., a to je i najveća ekološka i humanitarna katastrofa koju je prouzročila jedna naftna kompanija čije će se posljedice osjećati još desetljećima.
No proceduralni problemi očito nisu samo indikator nedostatka transparentnosti, već se čine kao osmišljena strategija prikrivanja karaktera cijelog deala. Je li vanproceduralno angažiranje Spectruma zapravo pokušaj prikrivanja konkretnijeg dogovora s nekom tvrtkom sa zabrinjavajućim dosjeom po pitanju ekoloških standarda? Bez obzira na to tko će biti eventualni koncesionar, već sada je jasno kako je otvaranje naftnih bušotina u Jadranu vrlo riskantan posao, prije svega za živote i zdravlje lokalnog stanovništva i okoliš, ali i za turizam, koji čini nezamjenjiv dio proračuna, te ribarstvo, pa se čini da se zbog upitnih potencijalnih profita već ugrožava vrlo važan dio domaće ekonomije. Ako i nije sigurno da će bušenje nafte u Jadranu dovesti do katastrofe slične onoj u Meksičkom zaljevu, čak bi i znatno manje izlijevanje, kakva su puno češća, dovelo Hrvatsku u situaciju kakvu teško može kontrolirati. Naposljetku, nesposobnost države da se nosi sa katastrofama imali smo i nedavno priliku provjeriti.
Dapače, postoje osnovane sumnje da je već i samo istraživanje napravilo ozbiljnu štetu okolišu. Takve informacije Vlada je odlučno demantirala, ali Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja odbilo je provesti procjenu utjecaja na okoliš, uz obrazloženje “kako ona nije potrebna” zbog čega je nevladina organizacija Zelena akcija podnijela i tužbu Upravnom sudu u Zagrebu. Istraživanje je naime provedeno “seizmičkim zračnim puškama” koje aktiviraju glasne eksplozije ispod vode, a te eksplozije mogu biti snage i do 240 decibela. Zvučne detonacije u razmacima od 10 minuta mogu teško oštetiti morske organizme i prouzročiti dugoročnu štetu, upozoravaju ekološke udruge. Na ovo ukazuju mnoga iskustva iz drugih zemalja, poput Norveške, Grenlanda i SAD-a, a mnogim slučajevima došlo je do drastične migracije i pomora ribe.
Osim nelogičnog popuštanja privatnoj tvrtki po pitanju ekoloških standarda, u pitanje je došla i racionalnost naručivanja samog istraživanja. Naime, područja na kojima je istraživao Spectrum, već je ranije istraživala i INA1. Je li se prepuštanje vrijednih podataka o naftnim potencijalima stranoj kompaniji moglo izbjeći? Iz Sindikata naftnog gospodarstva upozoravaju kako se Spectrumovim istraživanjem neće se dobiti ništa što već nije poznato “jer je INA obavila puno opsežnija 2D seizmička snimanja (45.773 km² u odnosu na Spectrumovih 12.280 km²), a uz to i 7.365 km² 3D seizmičkih snimanja s kojima se po kvaliteti ne mogu mjeriti 2D snimanja.” Osim toga, INA-ina ranija istraživanja otvaraju još jedno pitanje: zašto prilikom prodaje INA-e mađarskom MOL-u država nije uračunala i podatke o naftnim potencijalima podmorja, već ih je kasnije prepustila drugoj stranoj kompaniji pod nepoznatim uvjetima?
Skandinavski snovi između geopolitičkih kalkulacija i mutnih poslova
Dok čekamo kraj natječaja i odabir koncesionara, ono što je poznato je da će odabir provoditi “stručno povjerenstvo” od sedam članova na čelu kojeg se nalazi ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, a od ponuditelja će se tražiti bankarske garancije od 500 tisuća eura. “Kad je riječ o natječaju, dovoljno je reći da se njime traže nova 2D i 3D seizmička mjerenja što je dodatni argument u prilog tvrdnje da Spectrumova mjerenja nisu bila potrebna. Moglo bi se reći da se u natječaju ciljano ide protiv INA-e koja ima sva ta mjerenja” – rekao nam je za Bilten predsjednik Sindikata naftnog gospodarstva Božo Mikuš. I dok posao sa Spectrumom baca već dovoljno sumnje na postupak odabira koncesionara, kao novi faktor pojavljuju se i geopolitičke kalkulacije. Naime, s obzirom na napetosti oko Ukrajine između Rusije s jedne i EU i SAD-a s druge strane i nastojanja zapadnih zemalja da dugoročno smanje ovisnost Europe o ruskom plinu njegovom zamjenom plinom iz škriljca iz američkih i europskih izvora, Hrvatska je već pod vanjskopolitičkim pritiskom odustala od prodaje terminala za ukapljeni plin u Omišlju ruskoj tvrtki i trenutno o istom poslu pregovara s američkim kompanijama.
Između sumnjivih poslova s netransparentnim privatnim tvrtkama i nepredvidivih geopolitičkih kalkulacija, pitanje ostaje koliko će prilikom dodjele koncesije biti prostora za skandinavske ambicije vlade ili promišljanje o razvojnim strategijama. I dok konkretnih podataka o isplativosti iskorištavanja nafte u Jadranu još uvijek nema, a kao senzacionalna otkrića navode se podaci koji su još 1987. godine objavljeni u Naftaplinovoj monografiji, Hrvatska uvozi više od 50 posto primarne energije, 90 posto nafte i naftnih prerađevina, 40 posto električne energije i plina, i čak 100 posto potreba za ugljenom. Sve ostalo su za sada samo bajke.
- Industrija nafte, u djelimočnom vlasništvu Republike Hrvatske i pod kontrolom mađarskog MOL-a [↩]