Uvodi li Hrvatska ponovno obavezni vojni rok? – to je navodno najnovija politička dilema u šarolikoj vladajućoj koaliciji. Naime, na sjednici saborskog odbora za obranu, predstavnici parlamentarne većine redom su se izjašnjavali za tu ideju koja je ničim izazvana naglo iskrsla usred rasprave o primitku američkih helikoptera iz otpisa. Iako su se o ideji periodično pozitivno izjašnjavali i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović te vicepremijer Tomislav Karamarko (oboje iz HDZ-a), čini se kako je prije riječ o izljevima folklornog militantnog “patriotizma”, nego o bilo kakvoj promišljenoj strategiji. U sada već standardnoj koreografiji, pojedini predstavnici vladajućih koji služe kao loose cannons bombastično predlažu ambiciozne mjere koje se zatim danima pokušavaju zataškati i utišati, nakon što izazovu brojne kritike.
Podsjetimo, slično se samo prošli tjedan dogodilo s “lustracijom” koju je najavio Ivan Tepeš, predstavnik jedne od “pravaških” stranaka, koja je HDZ-ovoj koaliciji doprinijela sa svega desetak tisuća glasova. Unatoč Tepešovim najavama kako je “zakon u izradi”, svega nekoliko dana kasnije ova je tema stavljena ad acta, kako zbog protivljenja ostalih koalicijskih “partnera”, tako i zbog činjenice da bi lustracija u najvećoj mjeri zahvatila upravo HDZ, patrona Tepešovih pravaša. Unatoč tom nezgodnom iskustvu, isti je klijent HDZ-a zakuhao i priču s obaveznim vojnim rokom. Njihov zastupnik Pero Ćorić prvi je stao uz prijedlog Steve Culeja, čovjeka koji je parlamentarnu fotelju zaradio razbijanjem dvojezičnih ploča u Vukovaru, pri čemu je argumentacija obojice već izazvala zaslužene podsmijehe.
“Antiteroristička” vojska
Ćorić je tako prijedlog očekivano opravdao mogućim napadom Srbije, objašnjavajući usput kako se Hrvatska nalazi u “neprijateljskom okruženju, slično kao Izrael”. Culej je pak, uz obrambena, dao i društveno-politička opravdanja: “iz razloga da se svi mladići, iz cijele Hrvatske […] prepoznaju kao svoji, da nema antagonizma istoka i juga, sjevera i zapada, da zna [onaj] iz Istre da ima brata u Slavoniji, kao i iz Slavonije da ima u Dalmaciji i Istri.” Služenje vojske kao sredstvo širenja bratstva i jedinstva u zemlji? – ideja, valjalo bi upozoriti vladajuću većinu, i nije toliko originalna. Njihovi kadrovi, koji su prošli JNA i Domovinski rat, očito malo znaju o ustroju sadašnjih Oružanih snaga, što ne čudi s obzirom da je njihova kvalifikacija, po svemu sudeći, prije sklonost folklornom nacionalizmu, nego stručna ekspertiza koju je nova vlada najavljivala.
Tek je ministar obrane uspio u cijelu raspravu ugurati ključno pitanje: ono sredstava. Naime, dok je Jugoslavija trošila oko pet posto svog značajnog proračuna na obranu, Hrvatska ga je prošle godine uspjela dovesti tek do 1,3%, što je – uzgred – značajno ispod službene obaveze članice NATO-a, čak i kad se u vojsku uključuju vatrogasne aktivnost, poput npr. kanadera. Najave štedljivog ovogodišnjeg proračuna daju malo nade militaristima za neke značajnije promjene. Naposljetku, reforma OS koja je dovela do ukidanja vojnog roka, započeta za vrijeme prošle HDZ-ove vlade, provedena je upravo radi “usklađivanja s NATO standardima”. Današnja “profesionalna” vojska sastoji se od svega dvije brigade, nekoliko brodova i aviona koji uglavnom ne lete zbog visokih troškova, a zadaća joj je prije “čuvanje stabilnosti” (dakle obrana sistema) nego priprema za konvencionalno ratovanje ili “naoružavanje naroda”.
Riječ je o konceptu male “antiterorističke” snage koja je miljama daleko od izraelsko-jugoslavenskih ambicija spomenutih političara i to je proces koji je kratkoročno ireverzibilan. No da unatoč tome grandiozne vojne ambicije nisu rezervirane samo za ekscesne političke figure potvrdio je ministar vanjskih poslova Miro Kovač kada je prilikom posjeta Italiji predložio da se “europske snage” angažiraju u građanskom ratu u Siriji. Koliko Hrvatska može doprinijeti toj vojnoj intervenciji ostaje upitno, no valja podsjetiti kako su Sjedinjene Države, koje na vojsku troše više od svih drugih zemalja svijeta zajedno, odbile poslati kopnene snage u istu zemlju, jer su zaključile kako – nema garancije pobjede.