Politika se u Hrvatskoj odvija na dvije frekvencije: ostrašćene rasprave i snažni istupi u domaćem dvorištu, poniznost i prilagodba “objektivnim” okolnostima na evropskoj pozornici. Upravo odigrana tročinka na toj pozornici – izvještaj Evropske komisije, susret premijera s njemačkom kancelarkom i konzultacije s predsjednikom Evropskog vijeća – vjerno je predočila odnose između frekvencija.
Prije mjesec dana na Biltenu smo novoimenovane kadrovske nade aktualne hrvatske vlade privremeno zapakirali u metaforu “lošeg vladanja dobrih đaka”: malih nasilnika koji na školskom dvorištu uvrću ruke slabijima, provociraju i otimaju sitniš iz džepova e da bi, čim stupe pred stroge evropske profesore, naglo postali mirni i poslušni učenici. To je ujedno, učinilo nam se tada, glavna razlika između njih i sličnih tranzicijskih bullyja poput Viktora Orbána ili Jarosława Kaczyńskog: nikada se, naime, ne bi usudili fingirati frajerski gard spram jačih od sebe, izdaleka provocirati Angelu Merkel ili porezima poškakljati bankarski sektor, kao što to čine ultrakonzervativci u Poljskoj i Mađarskoj.
Politička poluga javnoga duga drži ih pod čvrstom kontrolom, pa višak agresije iscrpljuju u paranoidnim progonima ljevičarskih uhljeba, imaginarnih Jugoslavena i navodnih prikrivenih komunista. Postali su dakle nešto poput utjerivača drugova, a intenzitet te hajke pritom određuje pritisak dugova. Ukoliko je primjer manevriranja domaće desnice u tako skučenim proračunskim uvjetima bio gotovo pa školski, onda je to razlog više da sada raspakiramo metaforu o dobrim đacima pa još jednom provjerimo kako (se) zapravo vladaju.
Sve gore, čini se, jer na školskom je igralištu nered sve veći. U jednom se kutu već okuplja dezorijentirana crnokošuljaška rulja; u drugom novi pomoćnik ministra turizma javno vrijeđa strane goste; u trećem najizgledniji kandidat za ministra branitelja skriva prepisani diplomski rad; iz četvrtog predsjednica, ohrabrena razvojem događaja, prijeti i zastrašuje… Priziva se militarizacija društva i getoizacija manjina, demontiraju pragovi dozvoljenog i rekonfigurira polje rasprave, peglaju crne odore i razvijaju prikladne zastave. Onima koji su se postrojili sasvim desno ondje je očito tijesno: sada je cilj ovladati sredinom terena. Postalo je dakle mučno, konfuzno i bučno. I možda baš zbog toga nismo čuli da je upravo zvonilo. Možda nismo primijetili od komešanja, crnih uniformi i zastava, ali veliki odmor je gotov: počinje nastava.
Petica iz zalaganja
Ispitna literatura stigla je prije tjedan dana u vidu neslužbenog izvješća Evropske komisije o Hrvatskoj; nisu zadovoljni. Od šest prošlogodišnjih preporuka, samo je jedna – postavljanje okvira za stečajne i predstečajne postupke – donekle ispoštovana. U preostalima – a riječ je o korekciji prekomjernog deficita, kažnjavanju ranijeg odlaska u mirovinu, omogućavanju “fleksibilizacije” proračunskih plaća, poticanju nezaposlenih da samostalno traže posao, rezanju državne i javne uprave i smanjenju parafiskalnih nameta – nije se, čitamo, napravilo skoro pa ništa. Ove preporuke, kao i ostatak izvještaja, djeluju zapravo kao dobro poznato gradivo: pojednostavljeno rečeno, potrebno je kresati javni sektor, natjerati ljude da rade što dulje i za što manju plaću, sniziti porezne prihode države kako bi se kapitalu pomoglo da lakše kola, a sve to pod imperativom smanjenja duga radi jednostavnijih budućih zaduživanja.
Pošto je ovo gradivo odavno apsolvirano, ni premijeru Tihomiru Oreškoviću nije bilo teško tek koji dan kasnije izići na prvi ispit. Ono što je nazvano “partnerskim razgovorom” njega i Angele Merkel u Berlinu se, posve očekivano, pretvorilo u jednosmjerno postavljanje zahtjeva i povratno uvjeravanje da će ti zahtjevi biti provedeni: smanjit ćemo dug, nabrajao je premijer, povećati BDP, smanjiti deficit ispod 3 posto, omogućiti investicije… Mora da je profesorica zadovoljno kimala, jer kako inače objasniti štreberski refleks našeg odlikaša: ničim izavan, stigao je obećati još i da će Hrvatska za dvije godine započeti proces uvođenja eura kako bi ga dovršila kroz četiri, na što se čak i najgorljiviji ovdašnji zastupnik eurizacije, guverner Narodne banke Borislav Vujčić, uhvatio za glavu.
Iako je vjerojatno baš on došapnuo premijeru točan odgovor, bit će da je ovaj nešto krivo čuo: čak i nakon što zanemarimo samu namjeru ulaska u eurozonu baš dok se ona vlastitom logikom nezaustavljivo zapliće u bezizlaznu krizu, ideja da bi Hrvatska u tako kratkom roku mogla ispuniti rigorozne uvjete za promjenu valute pripada sferi ekonomske fantastike. Nema veze: Oreškoviću je upisana petica iz zalaganja, a stigao je popraviti dojam i s nekoliko floskula o nužnosti suradnje na rješavanju izbjegličkog pitanja. Ponovio ih je, za svaki slučaj, dva dana kasnije na zagrebačkim konzultacijama kod predsjednika Evropskog vijeća Donalda Tuska, gdje su se složili brzo i lako: Orešković s Tuskom, a Tusk uglavnom sa samim sobom.
Komisiji nema tko da piše
Mala prošlotjedna tročinka – sklopljena od jasnih naloga u formi jednog neslužbenog izvješća, neuvijenih zahtjeva pod krinkom berlinskih “partnerskih razgovora” i, napokon, zagrebačkih konzultacija oko unaprijed zadanih opcija – izvela je tako novu hrvatsku vladu na veliku evropsku scenu da bi joj odmah dodijelila odgovarajuće malu ulogu. Premijer je svoju rolu odigrao perfektno: posve u skladu s ulogom, učinio je to nezamjetno. Pa je domaća javnost, umorna od ovdašnjih ustašoida, šovinista i filofašista, njegovu službenu međunarodnu premijeru popratila u žanru rezignirane samorazumljivosti.
Nikog da se zapita kako Evropska komisija može u isti mah ukazivati na preniske mirovine i tražiti budžetska rezanja, zašto naglašava visoku stopu nezaposlenosti ako priželjkuje nova otpuštanja ni zbog čega ograničena ulaganja i potrošnju pripisuje “uvjetima niske inflacije”, a rast inflacije istodobno najstrože zabranjuje. Nikog da u uvodnom slovu Angele Merkel o tome kako su “Hrvatska i Njemačka tijesno povezane zemlje” jer “360 tisuća Hrvata živi u Njemačkoj, a više od 2 milijuna Nijemaca ljetuje u Hrvatskoj” prepozna nešto više od kurtoazne izjave: precizan aritmetički sažetak odnosa moći centra i periferije, disbalansa između države koja prema potrebi uvozi radnu snagu i njenog simpatičnog malog mediteranskog ljetovališta.
Nikog, dalje, da Tuskovo kratko gostovanje smjesti u okvir skore evroparlamentarne rasprave o snažnijoj kontroli vanjskih granica Unije i stvaranju Evropske pogranične i obalne straže. Nikog da podsjeti kako onih milijun nesretnika što su prošle godine ušli u Evropu – i zbog kojih se ta Evropa sada suočava s jednom od svojih najvećih kriza – zapravo čine minorna dva promila njenog stanovništva. I nikog, konačno, da priupita nije li onda problem možda ipak u Uniji koja takav priljev ne može podnijeti, da podsjeti kako je samo siromašni Libanon do sada primio skoro isti broj ljudi ili da zaključi kako interne evropske nevolje neće nestati čak i ako njena nova pogranična vojska izbjeglice efikasno zaustavi.
Konsenzualne iluzije
Sve ovo, u krajnjoj liniji, spada u ispitno gradivo, a gradivo nije tu da se propituje, nego da se prema njemu ispituje. U oštrom kontrastu spram lokalnih ostrašćenih rasprava, glasnih prijetnji i govora mržnje, prvi školski uspjesi odlikaša Tima pospremljeni su tako u medijsku domenu neutralnih reportaža, suzdržanih analiza i objektivnog novinarstva. Pa nova vlast – usprkos evidentnoj nekoordiniranosti i podkapacitiranosti njenih ključnih akter(ic)a – temeljni učinak postiže bez većih zapreka: divljanje nacionalista, ksenofoba i homofoba kao da povratno podcrtava hladnu racionalnost vanjske i ekonomske politike, svedenih na tautološko rješavanje jednadžbi bez ijedne nepoznanice.
Iluzorno je očekivati da će evropskim profesorima pritom zasmetati gužva u malom hrvatskom dvorištu sve dok se razredne obaveze izvršavaju na vrijeme. Iluzorno je, doduše, vjerovati i da te obaveze na kraju doista mogu biti ispunjene, kao i da nas izvještaji Komisije, nakrcani eklatantnim kontradikcijama, mogu usmjeriti prema ekonomskom oporavku. Iluzorno je strpljivo čekati da teška školska godina završi pa da napokon odemo na zaslužene praznike: ne vrijedi se uzaludno nadati da se gradivo ikada može do kraja svladati.
I tu negdje ona metafora s početka, izrasla na paraleli između lokalne politike u evropskom kontekstu i školske dinamike u njenom podtekstu, ipak gubi smisao. Jer sličnosti mogu biti brojne, ali jedna je razlika ključna: sve dok nastavni plan i program određuje evropski centar, za školarce s periferije ne postoje ferije.