Nakon objave prvih službenih rezultata subotnjih parlamentarnih izbora u Slovačkoj, dosadašnji premijer Robert Fico održao je konferenciju za novinare na kojoj je vidno uznemiren priznao da će formiranje vlade “biti teško”. Konstatacija je na prvi pogled neobična. Naime, njegova stranka “Smjer – socijalna demokracija” osvojila je gotovo 30% glasova i trećinu mandata u Narodnoj radi. Najbliži konkurent, “libertarijanska” i socijalno konzervativna stranka paradoksalno nazvana Sloboda i solidarnost, dobila je potporu daleko manju od vladajuće stranke, svega 12%. Ipak, unatoč uvjerljivoj pobjedi, socijaldemokratima će doista biti teško formirati vladu, jer svaki potencijalni koalicijski partner donosi sa sobom ozbiljne izazove.
Unatoč nazivu njegove stranke, Fico nije tek obični socijaldemokrat u zapadnoeuropskom smislu, već prije sljednik specifičnog tranzicijskog modela vladanja u svojoj zemlji. Naime, nacionalistička stranka na vlasti tijekom 1990-ih, koja je i dogovorila raspad Čehoslovačke, svoju je potporu temeljila na kombinaciji socijalne demagogije i etničkog šovinizma, prije svega usmjerenog protiv Mađara, manjine koja čini desetak posto stanovništva. Opozicija koja je 1998. godine uspjela smijeniti dugogodišnju vladu nacionalista uključivala je i tadašnje socijaldemokrate i liberale i proeuropske konzervativce koji su vladali na platformi radikalnih “reformi”, odnosno rezanja socijalnih prava radi privlačenja investicija, uz brojne pohvale međunarodnih financijskih institucija.
No “investicijski raj” kako je tada svoju zemlju predstavljala vlada, stvorio je ozbiljne socijalne probleme značajnom dijelu stanovništva i brzo smanjivao potporu vladajućih strankama. Osobito to vrijedi za socijaldemokrate koji su tih godina gotovo nestali. Robert Fico bio je u tom smislu reformator. Prvo je od socijaldemokrata odvojio njihovu desnu frakciju, a zatim je progutao sve manje stranke “ljevice” i ostvario dominaciju na parlamentarnoj sceni, koja je povremeno ugrožena tek udruživanjem svih ostalih protiv “Smjera”. Ficina prva vlada 2006. godine formirana je uz podršku bivših vladajućih nacionalista i još desnije Slovačke nacionalne stranke, zbog čega su zbunjeni zapadnoeuropski socijaldemokrati njegovu stranku privremeno izbacili iz svojih organizacija.
Tko pod drugim jamu kopa…
No Ficin model pokazao se dugoročno uspješnim, sa ili bez priznanja njegovog socijaldemokratskog karaktera. Dapače, unatoč formalno “lijevom” karakteru njegove politike, Fico se dobro slagao s ultrakonzervativcima iz srednjoeuropskog susjedstva. To se pokazalo i u aktualnoj izbjegličkoj krizi kada se Fico, iako njegova zemlja s trasom kretanja izbjeglica nema gotovo nikakve veze, istaknuo u širenju ksenofobne panike i karikaturalnog antiislamskog sentimenta. To je taktika koja se pokazala vrlo uspješnom protiv “previše kozmopolitske” liberalne i konzervativne “proeuropske” opozicije, ali je naposljetku izazvala sasvim novu i neočekivanu glavobolju – uspon znatno ekstremnije desnice od one koju predstavljaju Ficovi “socijaldemokrati”.
Naime, suprotno svim očekivanjima i anketnim istraživanjima, osim Slovačke nacionalne stranke koja je na ovim izborima gotovo ponovila svoje rekordne rezultate, u parlament je kao peta po snazi ušla Narodna stranka Naša Slovačka, koju vodi deklarirani fašist i čija se platforma svodi na nimalo prikriveni rasizam… i malo što drugo. Osim što njihov uspjeh predstavlja skandal gotovo bez presedana na europskoj parlamentarnoj sceni, upravo je on doveo i do problema s formiranjem vlade: Fico ne može tražiti koaliciju s liberalnom opozicijom, a puštanje deklariranih fašista u vladu lako bi mogao biti korak previše, čak i za nove srednjoeuropske vladare bez previše antifašističkih kompleksa. Paradoks je u tome što je upravo Fico svojim propuštanjem rasističkog diskurza omogućio normalizaciju i posljedični izborni uspjeh fašista.
Slovački poučak međutim nema ozbiljnog odjeka čak ni u najbližem susjedstvu. U vladajućoj austrijskoj “velikoj koaliciji” socijaldemokrata i narodnjaka već mjesecima zabrinuto proučavaju ankete koje jasno pokazuju stalan uspon ekstremno desne Slobodarske stranke Austrije. Njezina popularnost sada je već tolika da je lako moguće kako čak ni stabilan savez tradicionalno suprotstavljenog lijevog i desnog centra neće garantirati njihov ostanak na vlasti. Zastrašeni popularnošću ekstremne desnice, vladajući se pretvaraju u prvoborce ksenofobije, najavljujući zatvaranje “balkanskog koridora” i nov, još snažnije dehumanizirajući odnos prema izbjeglicama. No umjesto da ograničava popularnost ekstremne desnice, politika preuzimanja njezinih prijedloga samo joj otvara vrata i priprema prostor za njezino sigurno osvajanje vlasti.