Scene policijskog razbijanja osmomartovskog prosvjednog marša u Istanbulu (održanog nekoliko dana ranije, kako bi se izbjegle zabrane) stoje u oštrom kontrastu prema situaciji u većini europskih zemalja, u kojima je pravo na prosvjedno izražavanje ženske radničke solidarnosti krvavo izboreno u prošlom stoljeću, samo da bi nestankom te solidarnosti bilo napušteno. Posebnost situacije u Turskoj u odnosu na ostatak Europe jasno je naznačio i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, kada se na osmomartovskom prijemu režimskog sindikata založio za uvođenje “ženskih prava u turskom stilu”. Što bi ta prava “alla turca” točno trebala predstavljati nije sasvim poznato, ali je indikativno da je kao ključnu aktivnost u zaštiti žena za naredni period Erdoğan naveo sudjelovanje u Sirijskom građanskom ratu. U kojem, valja podsjetiti, Turska podržava dvije frakcije al-Kaide (al-Nusra, Ahrar aš-Šam).
No koliko god da Erdoğan pokušava egzotizirati položaj Turske – tvrdeći da je njegova zemlja posebna, pa u tom smislu ne može preuzimati “zapadne” vrijednosti – valjalo bi se čuvati trika na koji lako nasjedaju zapadni diplomati: nema ništa specifično ni u turskoj kulturi ni u islamu a što bi onemogućavalo poštivanje ljudskih prava i uvođenje demokracije, kao što brojne borbe i prosvjedi koje režim guši u krvi uvjerljivo svjedoče. A upravo zapadna politička komocija uvjetuje stanje u kojem važnost Turske za Europsku uniju raste proporcionalno s njezinom spremnošću da se golom silom obračuna sa svakom kritikom. Malo je kad taj odnos bio jasnije demonstriran nego na aktualnom samitu EU i Turske na kojem je još jednom predloženo da Turska “zaustavi” izbjeglice na svom teritoriju (kako ne bi dolazile do zemalja zapadne Europe) i to u zamjenu za novac i vanjskopolitičku podršku Zapada.
Autsorsing autoritarizma
Zanimljivo je u tom smislu da se samit održava paralelno s još jednim besramnim potezom demokracije “alla Erdoğan” – preuzimanjem najtiražnijih dnevnih novina Zaman (Vrijeme). U petak popodne, policija je ispraznila zgradu novina, rastjerala novinare i urednike te postavila nove koji su ekspresno pretvorili nekada opozicijske novine u PR službu vlade. Organizacije za zaštitu sloboda odmah su pozvale dužnosnike EU da “ne prešute” ove događaje, što su ovi i ispunili, iznoseći taman toliko blagu i politički impotentnu kritiku na marginama samita da mogu reći da nisu “šutjeli”, a da ne pokvare sjajne odnose s turskim režimom. Takav razvoj događaja sugerira kako nije riječ tek o oportunističkom propustu zapadnih “zaštitnika” političkih sloboda, već prije promišljenoj strategiji koja uključuje i turski režim.
Naime, bez obzira na to što europski dužnosnici privatno misle o turskom režimu, sigurno je da računaju na njega da odradi poslove koje sami ne mogu. Iako je EU otvoreno zainteresirana za sudjelovanje u sirijskom ratu, prije svega kako bi smanjila utjecaj Rusije, sama nije spremna uložiti sredstva i riskirati živote na terenu, pri čemu joj turski avanturizam, čak i ako uključuje vehabijske džihadiste, može biti koristan. Slično stvari stoje s izbjegličkim pitanjem: zemlje EU rado bi izbjegle svoju međunarodnu obavezu primanja ratnih izbjeglica, ali njihove se vlade opravdano boje pravnih i političkih posljedica upotrebe sile protiv izbjeglih nenaoružanih civila. Zato je to posao koji je najbolje autsorsati turskom režimu, koji se tim sitnicama ionako ne zabrinjava. U tom smislu, njegova represivnost izgleda prije kao prednost nego kao problem za dužnosnike Unije.