Otvaranje studentskog doma na Palama nazvanog po Radovanu Karadžiću ove nedjelje, sudeći prema reakcijama iz regiona, postiglo je svoj glavni cilj. Tom provokacijom aktualni se predsjednik Republike Srpske još jednom promovirao u “zaštitnika srpstva”, zvanje koje on i njegovi kolege definiraju primarno kroz postupke koje će dramatično pogoršati odnose Srba s njihovim susjedima. Akademski legitimitet Karadžića, alias doktora Dabića, Dodik je potvrdio izjavom kako “ovim potezom dajemo podršku čovjeku koji je stavio svoj potpis na gradnju Univerziteta u Istočnom Sarajevu”. Dakako, više od priznanja zasluga za nauku i obrazovanje, imenovanje doma po ratnom predsjedniku “Srpske” ispunjava nekoliko praktičnih političkih ciljeva.
Za početak, njime je potvrđen “otpor” vladajuće garniture presudi Haškog suda (najavljenoj za četvrtak) za koju se očekuje da će biti nepovoljna po Karadžića. Ta bi pak presuda, prema tvrdnjama rukovodstva “Srpske”, mogla dovesti do pojačanih osporavanja “srpskog entiteta” u BiH. Obrana Karadžića u tom se smislu predstavlja kao obrana “srpske stvari” u toj zemlji. Još značajnije, sve se ovo događa u periodu kampanje za lokalne izbore, na kojima će glavni konkurent Dodikovoj stranci biti Srpska demokratska stranka (SDS), čiji je osnivač upravo Karadžić. Ponovno otvaranje studentskog doma (koji je prvi put “otvoren” uoči izbora 2014. godine, iako još nije useljen) izgleda po drugi put igra istu predizbornu funkciju, ovog puta dodatno nacionalistički zaoštrenu.
Uslovi preobrazbe
Epizoda takođe dobro ilustrira paradokse srpske politike u BiH. Naime, Dodik svoju kampanju temelji dobrim dijelom na tvrdnji da je opozicija koju predvodi SDS “protusrpska” jer surađuje s vlastima u Sarajevu i “međunarodnom zajednicom”. Kanonizacija Karadžića stoga služi uspostavi kontinuiteta dvojice predsjednika “Srpske” kao osloboditelja Srba. Međutim, historijska je bizarnost u tome što Dodik svoj politički uspon duguje upravo borbi protiv Karadžićeve politike. Čovjeka kojeg je nedavno nazvao žrtvom osvete jer mu se “sudi kao vođi koji se borio za slobodu srpskog naroda” u periodu svog prvog političkog uspona 1996. godine Dodik je optuživao da je kriv što “čitav narod ispašta u RS-u i Srbiji zato što je […] odlučio da se neće predati […] I onda kaže ‘ja volim srpski narod’. Đavola on voli”.
Zamjena uloga koje SDS i Dodik igraju u srpskoj politici u BiH se može činiti komičnom, ali ona naposljetku ne ovisi o karakternim osobinama protagonista, nego strukturnim uslovima te politike. “Takozvana međunarodna zajednica od samog početka uporno želi da uruši povjerenje ljudi u ono što se zove RS, a da bi to uradili onda pokušavaju da diskredituju ljude koji vode Republiku. To traje i neće ni prestati”, ustanovio je Dodik nedavno. Valjalo bi međutim dodati: “takozvani srpski lideri od samog početka uporno žele da svoju vlast identifikuju sa ‘Republikom’, a svaku kritiku sebe predstave kao napad na Srbe”. Za to je takođe izvjesno kako neće skoro prestati. Dodikova preobrazba za to je najbolji pokazatelj.