Svakakvih ideja i pogleda na društvo i svijet smo se naslušali od postsocijalističkih političara u posljednjih 25 godina, ali vjerojatno nitko nije uspijevao pokrenuti takav ideološki ringišpil kao Aleksandar Vulin, ministar za rad, zapošljavanje, socijalna i boračka pitanja u srpskoj vladi. O karijeri i tranzicijskoj putanji čelnika Pokreta socijalista smo na Biltenu već pisali, kao i o njegovim inovativnim rješenjima u domeni socijalne politike, međutim, novi Vulinovi doprinosi političkoj teoriji ne bi smjeli ostati nevalorizirani. Političar koji je svoje vrludanje između prazne lijeve retorike i konzekventnog oportunizma legitimirao tezom da su “Srbi apsolutno levičarski narod”, prošlotjednim je intervjuom Politici dosegnuo nove razine obesmišljavanja politike.
Cijeli intervju vrvi kontradikcijama i bizarnim objašnjenjima, ali dovoljno se usredotočiti na dva momenta. Vulin, jedan od svojedobnih kandidata za “srpskog Ciprasa”, pojasnio je kako je samom Aleksisu Ciprasu pružio životnu lekciju iz lijeve politike. Cipras je pritom bio pomalo neodgovoran učenik, nije odmah poslušao Vulinov savjet već je istinu saznao zaobilazno, preko Wolfganga Schaublea i Marija Draghija. Dakle, kako prenosi Vulin: “Kad je Cipras došao kod mene u Beograd, dok je bio u oporbi, objašnjavao sam mu zašto provodimo fiskalnu konsolidaciju, zašto smanjujemo plate i penzije. Bio je skeptičan. Govorio mi je – uzimajte od najbogatijih, nemojte od srednje klase. – Znači, predlagao vam je biti Robin Hud, koji uzima od bogatih, a ne Super Hik, koji uzima od siromašnih? – Naravno da ne, ali je sumnjao u mere štednje. Iako su smanjenja plata i penzija najviše pogodile baš one s najvećim platama i penzijama. Objašnjavao sam Ciprasu da je tradicija srpske levice zajednički rad. Nisu radne akcije nastale tako šta je netko smanjivao radno vreme, nego šta ga je produžavao.”
Učenik Cipras
Veza između organizacije rada na radnim akcijama u Jugoslaviji i fiskalne konsolidacije danas očito spada u domenu znanstvene fantastike, kao i navodni egalitarni učinak mjera štednje, no Vulin nastavlja s ishodom svoje lekcije Ciprasu: “Na moju radost, on je postao premijer i smanjio plate i penzije. Ja ga pitam – da li si me sada razumeo? On kaže – sada te odlično razumem.” Dakle, Trojkino slamanje Sirize Vulin tumači ni manje ni više nego kao Ciprasovo usvajanje njegove ljevičarske lekcije. No, tu nije kraj maštovitim tumačenjima. U odgovoru na isto pitanje Vulin nastavlja s objašnavanjem svoje ljevičarske politike: “Kad smo mi donosili Zakon o radu, sindikati su se suprotstavljali da se regulira rad preko agencija za iznajmljivanje radne snage. Ideološki smo se slagali i sindikati i ja. Čitali smo Marksa. Ne može rad biti roba.” Nema ovdje prostora za cjepidlačenje oko svih aspekata skandaloznosti “Vulinova čitanja Marxa” pa samo napomenimo da je polazišna točka Marxova razumijevanja kapitalizma kao načina proizvodnje i presudna razlika u odnosu na feudalizam upravo komodifikacija radne snage, odnosno činjenica da je radna snaga postala roba. Možda je Vulin mislio na to da u socijalizmu radna snaga neće biti roba, ali prosto sumnjamo.
Na ovaj dio se nadovezuje i Vulinova karakterizacija Vučićeve vlade kao ljevičarske: “Da ne znate koja je ova vlada, mislili biste da je vlada nekog levog komesara. Ja to ne bi mogao raditi bez Vučića, a on nije levičar. Ali po delovanju ovog ministarstva i po razumevanju koje pokazuje za socijalu, on vodi levičarsku vladu.” Dakle, Vučić, navodni sljedbenik Maxa Webera, kako tvrdi novinar, valjda zato što misli da je racionalan, i protiv svoje neljevičarske političke volje provodi lijeve politike. A one se provode tako da se ima razumijevanja za socijalu, bez obzira na fiskalnu konsolidaciju jer se upravo njome, kao što smo naučili na grčkom primjeru, uzima od bogatijih. No, iako je itekako nadmašio sve konkurente u proizvodnji ideološke magle na srpskoj političkoj sceni, Vulin ipak nije pao s neba. Tome u prilog idu i tvrdnje iz intervjua u kojima ističe da i dalje ponosno stoji iza politike Slobodana Miloševića.
Da približimo kontradikcije iz kojih se i dalje hrani Vulinova politika prisjetimo se jednog citata Slobodana Miloševića s kraja osamdesetih. Bankar s američkim pedigreom, a u liberalnoj imaginaciji “posljednji komunistički diktator”, kaže sljedeće: “Jer tržište je danas jedini demokratski mehanizam u okviru kojeg se vrednuju poslovne ideje i aktivnosti ekonomskih subjekata (…) Zbog toga orijentacija ka tržištu i konkurenciji, a posebno orijentacija ka svetskom tržištu i svetskoj konkurenciji, predstavlja najsnažniji generator rasta efikasnosti privređivanja.”