“Vrlo smo ponosni što u ovako zahtjevnoj vrsti iregularnih ratnih operacija nije bilo nikakve štete za civile”, izjavio je zapovjednik turskih zračnih snaga general Abidin Ünal u govoru na međunarodnom simpoziju o zračnom ratovanju koji se održava u Istanbulu. Groteskna konstatacija odnosi se na operacije koje turske oružane snage na jugoistoku zemlje od jula prošle godine provode protiv vlastitog stanovništva. Riječ je dakle o istoj operaciju za koju je Amnesty International samo prošli tjedan konstatirao kako predstavlja “kolektivno kažnjavanje” dijela stanovništva koje se manifestira nasumičnim ubojstvima civila, uključujući žene i djecu, te sustavnim rušenjem naselja u kojima kurdsko stanovništvo čini većinu.
Unatoč općoj šutnji o ovom pitanju među turskim saveznicima, uključujući američkog predsjednika Baracka Obamu u čijoj se zemlji turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan upravo nalazi i Angelu Merkel koja je prije samo nekoliko tjedana zadovoljno dogovorila bližu europsko-tursku suradnju u budućnosti, broj civila ubijenih od strane turskih sigurnosnih snaga se konzervativno procjenjuju na 250-400. Puno dramatičniji je međutim broj izbjeglica koji se procjenjuje na 250-350 tisuća Kurda koje je država raselila u sklopu “pacifikacije”. Turske su vlasti obično manje stidljive kada procjenjuju intenzitet konflikta na jugoistoku, iako negiraju civilne žrtve i etničko čišćenje (jer je postojanje kurdske nacije za njih ionako sporno pitanje).
Elegantna rješenja
Dapače, Ergoğan se prošli tjedan pohvalio kako je u akcijama turske vojske ubijeno fantastičnih pet tisuća “terorista”. Iako su ove senzacionalne brojke krajnje pretjerane, ipak dokazuju velik broj žrtava, pri čemu ostaje nejasno samo jedno: na koji način turski režim procjenjuje tko je terorist a tko civil ako njegovo vojno djelovanje uključuje upotrebu teške artiljerije te vojnih aviona i helikoptera protiv cijelih naselja koja se neselektivno granatiraju. Misterij razrješuje evidentan trik – za turske vlasti svatko tko je poginuo automatski je terorist, a tko uspije preživjeti ionako se ne računa. To osobito vrijedi za raseljene Kurde čiji su domovi nepovratno i očigledno namjerno uništeni kada bi se spriječio njihov povratak.
Šutnja pred ovim zločinom pri tome nije jedini zapadni “grijeh”. Oporbena Narodna demokratska stranka (HDP) je nedavno upozorila kako se europsko “rješenje” izbjegličkog pitanja njihovim smještanjem u Tursku sjajno poklapa s Erdoğanovim planovima da na ispražnjenim kurdskim područjima naseli sirijske izbjeglice za koje pretpostavlja da će, nakon što im je dodijeljeno tursko državljanstvo, biti lojalniji režimu od Kurda. To je svakako elegantno rješenje za sve strane, osim za one koji se odbijaju pokoriti etničkom čišćenju i uspostavi Erdoğanove strahovlade, dakle one koji su jednako za tursku državu kao i za zapadne zemlje ionako – nevidljivi.