Pitanje dostupnosti i dozvoljene upotrebe javno financiranih kulturnih proizvoda u Hrvatskoj još nije prošlo javnu raspravu, tako da je proces njihove privatizacije tekao poprilično slobodno u posljednjih dvadesetak godina. No, obuhvatna promjena tehnološkog konteksta čini ta pitanja urgentnima, s naglaskom na proširivanje pojma javne domene na javno financirane kulturne proizvode.
Najznačajnije i najobuhvatnije filmsko uprizorenje političkih okolnosti u Zagrebu u Drugom svjetskom ratu, igrana serija Nepokoreni grad, snimljena prije tri i pol desetljeća, donedavno je bez ograničenja bilo dostupno na internetskom servisu You Tube. Potom je iznenada povučeno s te stranice, zacijelo prema izričitom nalogu vlasnika djela, Hrvatske radiotelevizije koja je uočila da mogućnost besplatnog kućnog raspolaganja snimkom podrazumijeva izostanak svake naplate njezinih komercijalnih prava u tom slučaju. No prigoda je to da se osvrnemo na pravne i ekonomske odnose koji vladaju dotičnim sektorom i, u krajnjoj liniji, uređuju ukupnu sliku političke i kulturne reprodukcije ovdašnjeg društva zatečenog u posttranziciji uvjetovanoj i novim tehnološkim izazovima.
Što se tiče posljednjeg faktora i konteksta, upada u oči kako je suvremena digitalna podrška – u isto vrijeme povlačenja serije o zagrebačkim komunističkim ilegalcima – donijela na svijet internetski servis HRTi, a na kojem najveći hrvatski javni medij nudi besplatno i pojedine novije filmske radove u svojoj produkciji. Ali, nije posve jasno na kojem se i kakvom rezonu zasniva nekomercijalni tretman aktualnih produkcija, dok se arhivske jedinice, reprizno emitirane barem nekoliko puta, restriktivno zadržavaju pod ključem. Prema onome što bilježimo u tom sektoru, međutim, ipak nije riječ o usputnoj revizionističkoj figuri omalovažavanja i poricanja samih djela realiziranih u okviru socijalističke Jugoslavije, kao što bi se lako moglo pomisliti. Prije će naime biti riječ o simptomatičnim kontroverzama uslijed ideološke perestrojke subjekta zatečenog jednom nogom u javnoj domeni, a drugom na prostoru onog što se paralelno konstruira pod egidom tržišta.
Javno dobro u autorskim pravima
Zajednički nazivnik dviju spomenutih filmskih produkcija, pak, jest svakako činjenica da su posrijedi ostvarenja HRT-a financirana javnim novcem; njih je najšira zajednica, dakle, već platila. Jednako su tako Nepokoreni grad i, recimo, Crno-bijeli svijet, zapravo, serije koje možemo svrstati u isto područje javnog dobra. Prilikom slobodnog reproduciranja bi stoga trebalo povesti računa jesu li svi učesnici stvaranja djela plaćeni za svoj rad, naravno, i jesu li nova emitiranja ili druge upotrebe snimki u daljnjim eventualnim obradama neprincipijelno iskorištene za stjecanje privatnog profita o ranijem javnom trošku. Za početak možemo u najmanju ruku registrirati da se Nepokorenim gradom ipak okoristio You Tube, privatni servis u posjedu multinacionalne korporacije Google koja ostvaruje gotovo 70 milijardi dolara godišnjeg prihoda, mahom od usluge oglašavanja uz preuzete sadržaje.
Takav raskorak u baratanju stečenim potencijalima nudi već sasvim dovoljno građe za diskusiju o horizontima distribucije materijalnih vrijednosti. No prvo ukratko razmotrimo kako su nastajali opći regulativni temelji za tretman autorskih prava nad intelektualnim vlasništvom, ponajprije literarnim, gdje se nematerijalnu kreaciju vremenom nastojalo zaštititi u specifičnom vidu privatne svojine. Rani pravni dosezi na tom valu, engleski i francuski u 18. stoljeću, otvoreno smjeraju na obranu pojedinačnog stvaratelja da uopće naplati svoj trud, ali i producenta – npr. izdavača – pa tu fazu možemo promatrati kao onodobnu borbu za bolju malopoduzetničku klimu naspram starog mentaliteta uhljeba po rođenju i plavoj krvi.
Punu zrelost već nadmoćnog kapitalističkog modusa operandi, ipak, pravna struka verificira tek s međunarodnom Bernskom konvencijom o zaštiti književnih i umjetničkih djela 1886. godine, a koja je s doradama u primjeni i dandanas. Drugi ključni dokument izradila je Svjetska trgovinska organizacija (WTO) 1994. godine: Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS). Slijede akti Europske unije, odnosno Europske komisije, prvenstveno Direktiva o ponovnoj uporabi informacija javnog sektora iz 2003. godine, i Preporuka o digitalizaciji i online-dostupnosti kulturne građe iz 2011. godine. I dok se zapadnjački kulturni subjekti u javnom vlasništvu uklapaju među zadane granice praktički u hodu, razvijajući se tada paralelno s krovnim sistemom, ekvivalentne hrvatske institucije naše epohe preobražavaju se naprasnim i neizbježno nezgrapnim intervencijama u obratu s početka pretprošlog desetljeća.
Privatizirana umjetnička djela financirana javnim novcem
Po osamostaljenju Hrvatske 1991. godine, jugoslavenski Zakon o autorskim pravima preuzet je gotovo u cijelosti; izbrisana su, međutim, dotadašnja uporišta kao što su bili samoupravni sporazumi autorskih društava, dok je izraz “organizacija udruženog rada” naprosto zamijenjen riječju “organizacija”. Restauracija društveno-ekonomskog uređenja koje je odbačeno gotovo pola stoljeća ranije nije u praksi tekla glatko poput redakcije zakonskog slova, o čemu nam svjedoče neki do danas nedovršeni primjeri. Jadran film iz Zagreba, vodeće hrvatsko i jugoslavensko filmsko poduzeće, privatizirano je kao gomila nekretnina i tehničke opreme, a bogati popis njegovih naslova pritom nije formalno uzet u obzir. Oko vlasništva nad njima još se vode rasprave, mada novi vlasnik nekadašnje narodne filmske industrije koristi pravo na te filmove ravnajući se sistemskom logikom o neupitnoj gravitaciji privatne kupnje. I sve to dok slobodan pristup do njih više nije omogućen javnosti koja je desetljećima financirala tu produkciju, kao niti samim njihovim autorima.
Uslijedilo je još rigidnije uređivanje područja zakonskog tretmana autorskih prava u Hrvatskoj, čiji je najdrastičniji produkt svakako notorni ZAMP. S usponom modela koji naplatu privatnog muzičkog autorstva želi ishoditi malne i od uličnog zviždukanja popularnih napjeva, intrigantno se poklapa razvoj globalnih digitalnih platformi za distribuciju zvučnog, filmskog ili tekstualnog zapisa, kao što je u prvom slučaju bio, na milenijskom razmeđu, internetski servis Napster. On drastično relativizira odnose i propise u fahu i auditoriju, zadugo bivajući umnogom neuhvatljiv za regulatore koji se suočavaju s tehnološki superiornim medijem za spajanje načelno anonimnih korisnika u razmjeni muzičkih snimaka.
C. Edwin Baker, jedan od najutjecajnijih američkih stručnjaka za pravo u masovno-medijskim politikama, ustanovio je kako prodor novih tehnologija simultano demokratizira pripadajući kulturni kontekst te unapređuje mogućnosti za širi kreacijski efekt, i otvara čitav set novih složenih pitanja o ekonomskim relacijama koje se ne reorganiziraju uvijek u smjeru općeg, egalitarnog napretka. Jasno, i u referiranju na njegove uvide držimo se ovom zgodom, u prvome redu, teme autorskih prava s obzirom na javnu domenu i tako stečenu kulturnu baštinu, a ne na stvaralaštvo u dominantno privatnoj produkciji. A što se tiče razlika i nijansi u njihovoj primjeni, npr. oko diobe autorskih i srodnih prava na podvrste, od pomoći može biti i jedinica internetske stranice Hrvatska enciklopedija, no još će nam više značiti primjer tog projekta u dekomodifikaciji javnog znanja koje je Leksikografski zavod “Miroslav Krleža” stavio na besplatno raspolaganje ukupnoj ljudskoj zajednici. Baš kao što se kroz neke druge poveznice u ovom članku možemo suočiti s oprečnim primjerima privatnog sektora koji legalno prometuje arhivskim javnim sadržajem i na tome ubire zaradu.
Posredna zloupotreba
Problem izvjesnog nesnalaženja s nabranim intelektualnim naslijeđem čitavog društva u navedenom slučaju javne Hrvatske radiotelevizije i Bakerovo razmatranje o autorskim pravima presijecaju se, međutim, na krucijalnoj enigmi iznalaženja novog mehanizma osiguravanja daljnje kreativne reprodukcije. Ukratko, po Bakeru nužno je doskočiti odljevu profita koji se stvara izravnom ili posrednom komercijalnom zloupotrebom javno produciranih kreacija, i svakako makar dio tog novca vratiti u proizvodnju sadržaja u javnom vlasništvu koje – ne bez ekonomskog uzroka – okuplja najveći dio cjelokupnog znanja čovječanstva te zahtijeva posebnu brigu u budućnosti. S druge strane, nekomercijalna upotreba tih podataka i djela nipošto ne bi smjela biti ograničena naknadama koje prelaze u zonu komercijalnog, tj. nadilaze prag pukog servisnog troška.
Budući da javni mediji i ustanove poput javnih muzeja, arhiva i sveučilišta ispadaju gubitnici u ovoj priči, pri čemu s druge strane prosperiraju globalni internetski servisi, jasno je da bi politički regulatori morali doskočiti nejednadžbi kroz neku vrstu alokacije stečene zarade. Tad bi i HRT mogao opuštenije promišljati svoje nasljeđe kao javno dobro kojem je iznad svega primjereno da bude na raspolaganju svima. Neka politička nastojanja u tom smislu već su poduzeta; prisjećamo se da je Francuska od Googlea naplatila jednokratnu naknadu u iznosu od nekoliko desetaka milijuna eura, preusmjerenih u medijsku industriju na čijem sadržaju su indirektno utrženi, e da bi se nastavila s njim natezati oko neplaćenih poreza. Ipak, nije dovoljno da pojedinačne države naplaćuju čak niti stalnu naknadu, osim što bi to na početku imalo vrijednost političkog presedana. U globaliziranom i digitaliziranom svijetu jedina rješenja za takvu problematiku kriju se u obuhvatnijoj međunarodnoj regulaciji prometa informacijama.
“Fair use” – dozvoljena nekomercijalna upotreba
Na tragu tendencija te vrste, nije zgoreg podsjetiti i na angloameričku tradiciju tzv. fair use doktrine koja bi mogla poslužiti kao temelj za djelotvorno obračunavanje s novijim oblicima mrežnog presezanja u nezaštićeni višak vrijednosti kulturnih dobara. Poštena ili pravedna upotreba, kako glasi doslovni prevod, omogućuje preuzimanje gotovih djela na koja se kreativno nadograđuje daljnje autorsko viđenje predmeta, njegovo rekonstruiranje, ponekad kritiziranje i parodiranje ili samo citiranje, a koje ne predstavlja plagijat dotičnog, primjerice, muzičkog spota, znanstvenog eseja ili novinskog članka. Svrha intervencije se naziva i transformativnom, te označava točku od koje samo korištenje ne iziskuje dozvolu autora ili vlasnika djela. No fair use praksa danas, uslijed ekspandirajuće akumulacije novostvorenih internetskih prihoda na preuzetom kulturnom supstratu, ipak zahtijeva novi pravni oblik amortiziranja komercijalnog efekta koji čitavu tu sve složeniju industriju posve unfair naginje na jednu stranu.
Spomenuti aktualni dokumenti EU-a koji uređuju sektor ne bave se pitanjem reprodukcije ni njenim slijepim ulicama, a razvoj mu osmišljaju jednostrano, kao popis očekivanja prema javnim izvorištima kulturalnog sadržaja. Novi se politički momenti tu svode na ograničene ciljeve pokretanja digitalne ekonomije i privatnih subjekata koji djeluju u lukrativnom partnerstvu s javnom produkcijom u svojstvu organizatora i konzervatora. EU se još ne snalazi ni s poticajima koji dopiru iz Amerike i koji idu u smjeru liberalnog tretmana autorskih prava i djela u njihovu produženom životu. No bar je očito da se ovaj konzervativni ambijent – hrvatski i europski – naprosto mora hitno suočiti s tim već odmaklim dilemama današnjice kroz iscrpnu raspravu, dakako javnu.