O RIZ-u se u medijima mnogo pisalo, a za takvu su medijsku pozornost zaslužni sami radnici koji su brojnim prosvjedima, demantijima i intervjuima upozoravali javnost kako neće dopustiti da se njihova tvornica pretvori u još jednu tragičnu privatizacijsku priču. Međutim, kako u medije lakše prodiru stavovi i izjave osoba na pozicijama moći, tako se uglavnom prenose samo djelomične informacije i spinovi vještih PR kompanija.
Radnici tvrtke RIZ Odašiljači prosvjedovali su u četvrtak 29. svibnja po tko zna koji put pred zgradom vlade RH. Neposredan povod prosvjeda bio je početak dijeljenja dionica državnog udjela firme ratnim stradalnicima. Kako bismo bolje razumjeli zašto je upravo to bio povod prosvjeda, potrebno je kontekstualizirati današnje stanje RIZ-a s obzirom na događaje iz prošlosti. Stoga ćemo pokušati kratko prikazati historijat RIZ-ovog stradanja u samostalnoj Hrvatskoj.
Današnja firma RIZ Odašiljači devedesete je dočekala kao dio SOUR-a RIZ (Složene organizacije udruženog rada). RIZ je osnovan 1948. kao tvornica radio aparata i odašiljačke opreme te se nastavio dalje razvijati da bi se do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća program proširio na vojnu proizvodnju, razvojni institut i proizvodnju poluvodiča. Osim ovih programa RIZ je imao i dislociranu proizvodnju televizora i gramofona koji su se proizvodili u Slunju i Đurđevcu. Među nekoliko radnih organizacija koje su se osamostalile kao organizacija udruženog rada u sklopu Kardeljeve reforme, nalazio se i RIZ. Odašiljači su imali otprilike 330 neposredno zaposlenih radnika dok je neizravno, putem kooperanata, još je 1.000 ljudi ovisilo o suradnji s RIZ-om. Proizvodilo se tada, kao i danas, mahom za izvoz.
Direktori ove firme imali su važnu ulogu u njezinoj putanji. Na toj se poziciji u razdoblju od 1986. do 1990. nalazio Milić Bijelić kojega je naslijedio Darko Cvjetko. U trenutku kada Cvjetko preuzima RIZ, firma na računima ima otprilike 25 milijuna dolara gotovine, ali operira i projektima u vrijednosti većoj od 150 milijuna maraka. Poduzeće je kasnije u pretvorbi procijenjeno na svega 13,5 milijuna maraka. Ukratko, priča koja slijedi pokušaj je sažimanja novije povijesti RIZ-a s fokusom na strateške odluke važne za opis sadašnjeg stanja.
Privatizacija prije zakona
Bijelić nam prepričava kako je tada, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, naslućivao buduće probleme te planirao na temelju Markovićevog privatizacijskog modela uvesti Siemens u vlasničku strukturu RIZ-a. Procjena je bila da se nove vlasti neće usuditi igrati s interesima jake njemačke firme čime bi se RIZ poštedio pretvorbeno-privatizacijskih stradanja. Bijelić se prisjeća koliko je problema imao pri pokušaju objašnjavanja Nijemcima razloga zbog kojih bi Siemens trebao ući u RIZ jer za domaću firmu nije bilo ekonomske logike traženja stranog suvlasnika pošto je tada najveći problem bilo kamo s viškom novca. Dogovor o ulasku Siemensa je ipak postignut, no u isto vrijeme na vlast dolazi nova HDZ-ova vlada koja stopira sve privatizacije po Markovićevom modelu. Prema Bijelićevim riječima, direktori poduzeća pozvani su u Privrednu komoru gdje im je Josip Manolić, prvi predsjednik vlade, objasnio kako nova vlast ne priznaje Markovićev zakon i kako uskoro izlazi novi zakon o pretvorbi. Poruka je bila eksplicitna – uprava RIZ-a ima se vratiti u poduzeće i raspustiti radničke savjete te objasniti radnicima da samoupravljanje više ne vrijedi. Tada prvi predsjednik vlade naglasio je važnost toga da direktori budu “naši”, odnosno članovi HDZ-a što je trebao biti kriterij važniji od stručnosti. Iako novi zakoni tada još nisu bili doneseni, poručeno im je da se počnu ponašati kao da novi zakoni već jesu stupili na snagu. Prisjećajući se te zgode u Privrednoj komori Bijelić konstatira: “Nakon tog sastanka znao sam koliko je sati.”
Ubrzo nakon konstituiranja nove vlasti Bijelić odlazi s mjesta direktora, a na njegovo mjesto dolazi spomenuti Darko Cvjetko, HDZ-ov kadar koji kasnije postaje i najvećim dioničarom RIZ-a. U proces pretvorbe RIZ je ušao s manjim dijelom kapitala jer je njegov veći dio ostao zarobljen u poslovnoj banci Vojni servis koja je poslovala u sklopu Narodne banke Jugoslavije. Na računima u Beogradu ostalo je oko 6 milijun maraka, a dodatnih 17 milijuna dolara Vojni servis je oročio u banci u New Yorku. Zbog sankcija SR Jugoslaviji taj je novac ostao zamrznut sve do kraja devedesetih što se kasnije pokazalo ključnim faktorom za opstanak RIZ-a.
U procesu pretvorbe 1992. godine prijavljuje se temeljni kapital od 13,5 milijuna maraka i na taj se iznos izdaju dionice. Od tih dionica, njih 50% prodavano je uz osnovni popust od 20% uz 1% za svaku godinu radnog staža i obročnu otplatu na rok od pet godina. Po ovim uvjetima dionice su mogli kupiti sadašnji i bivši radnici RIZ-a i umirovljenici. Ostalih 50% dionica prodavano je menadžerima. Trinaest dioničara iz ove grupe dobilo je kredit Zagrebačke banke odobren iz sredstava devizne štednje građana koja je pretvorena u javni dug.
Često ponavljana teza koja se mogla čuti od Radimira Čačića, tada prvog potpredsjednika vlade i ministra gospodarstva, a danas je iznosi Mladen Pejnović, predstojnik Državnog ureda za upravljanjem državnom imovinom (DUUDI) i Centra za rekonstruiranje i prodaju (CERP), glasi da su radnici devedesetih dobili dionice koje su kasnije prodali i da se sada nemaju što žaliti.
Mešetarenje dionicama
Prva neistina kojom je često ispunjen medijski prostor kad se govori o RIZ-u je da su radnicima dionice poklonjene. Radnici su svoje dionice otplaćivali Fondu za privatizaciju. Vrijednost tvrtke je podcijenjena djelomično iz objektivnih razloga nedostupnosti imovine – 80% kapitala bilo je nedostupno na računima u Beogradu i New Yorku – a djelomično i zbog želje tadašnjih rukovodećih struktura da lakše privatiziraju tvrtku. Ne možemo govoriti da je država, odnosno Fond za privatizaciju kojemu su išle uplate oštećen ovakvim smanjivanjem vrijednosti jer je cijeli postupak pretvorbe bila otimačina od strane države. Imovina tj. upravljačka prava su prvo oteta radnicima – činom pretvorbe – da bi tobože onda dionice bile jeftino ustupljene radnicima – procesom privatizacije. Popust je bio dodjeljivan samo za 50% dionica dok je ostatak bio namijenjen menadžerskim strukturama koje su u sumnjivom procesu kreditiranja došle do udjela u vlasništvu. Cijeli ovaj proces stjecanja dionica i u RIZ-ovom slučaju ostao je, naravno, neistražen.
Jasno je da je proces kreiran tako da se radnici tj. mali dioničari ne mogu nametnuti kao upravljači tvrtke. Dionice s popustom su 1993. godine prodavane i bivšim radnicima i umirovljenicima koji nisu imali veliki motiv zadržavati ih već su ih prodavali dalje. Dodatni razlog za prodaju dionica bili su i događaji kao što je smanjenje plaće za 40%, što se zbilo 1999. godine, kao i kasnija kašnjenja plaća uzrokovana poslovnom politikom tadašnjeg direktora. Dio radnika koji su posjedovali dionice otišao je tijekom vremena u mirovinu što je nekima bio dodatni motiv da prodaju dionice. Rezultat ovog odljeva je da su u trenutku obnove pretvorbe tj. dokapitalizacije 2008. mali dioničari držali oko 50% dionica koje su imali 1993.
Druga neistina koja se provlači kroz javnost kada se govori o RIZ-u glasi da radnici sada traže dionice koje su prodali kao i da je država svojim novcem dokapitalizirala RIZ. Priča o državnoj dokapitalizaciji RIZ-a priča je o 17 milijuna dolara zarađenih u Iraku koji su ostali zamrznuti u New Yorku. Cijeli proces makinacija novcem iz Iraka radnicima RIZ-a bio je nepoznat do 2005. kada je bivši direktor Bijelić, prateći stranu štampu preko interneta, pročitao da su se države dogovorile oko sukcesije deviznih depozita u Švicarskoj nakon čega je na njegov nagovor sindikalni povjerenik Safet Čučuk napisao dopis HNB-u u kojem traži odgovor o RIZ-ovih 17 milijuna. Odgovor HNB je bio da to više nije pitanje HNB-a već Ministarstva financija. Tada je počeo proces ulaska u trag nestalim milijunima te se od prijeratnih beogradskih bankarskih partnera došlo do informacija da je novac 29. svibnja 2003. preko Banke za poravnanje u Baselu doznačen na račun Ministarstva financija RH. Tada aktualni direktor RIZ-a znao je za taj novac. Ukoliko bi taj novac sjeo na račun RIZ-a d.d. kroz obnovu pretvorbe, to bi povećalo temeljni kapital, što bi u konačnici dovelo do pada vlasničkog udjela tada aktualnog direktora zbog čega bi on izgubio poziciju najvećeg dioničara i mogućnost kontroliranja firme. Da je tadašnji direktor Cvjetko uspio doći do 95% dionica, mogao je preregistrirati tvrtku u d.o.o., a 17 milijuna dolara umjesto kao temeljni kapital knjižiti kao direktan prihod. Cvjetko 2003. počinje kupovati dionice RIZ-a, za što dobiva novac od Zagreb osiguranja. Kasnije im ustupa oko 23% dionica čime zatvara kredit. Zagreb osiguranje pak 2007. te dionice prodaje investicijskim fondovima pod kontrolom Tomislava Tukića. U priču uskoro ulazi i Michael Ljubas, mladi poduzetnik, najpoznatiji po optužbama za uništavanje tvrtke Elektropromet.
Atraktivno zemljište
Uz mešetarenje dionicama tadašnji direktor povećava i vlasništvo nad nekretninama. RIZ kupuje parcele drugih propalih firmi koje su bile u sklopu bivšeg SOUR-a RIZ kako bi okrupnio posjed na atraktivnoj lokaciji pogodnoj za gradnju luksuznih stanova. Na nadzornom odboru RIZ-a, prema riječima prisutnih, prezentiran je projekt “Biser maksimirske šume”, gdje bi RIZ uz partnera Stipić Grupu na sadašnjoj lokaciji tvornice gradio ekskluzivne stanove za elitu. Izvlačenje novca iz proizvodnje i ulaganje u kupovinu zemljišta tvrtku dovodi u velike probleme i na rub stečaja.
Sindikat godine 2006. podnosi kaznenu prijavu protiv tadašnjeg direktora RIZ-a Darka Cvjetka zbog nesavjesnog poslovanja. Prijava nikad nije procesuirana, a radnici RIZ-a također smatraju simptomatičnim da je u DORH-u, na poziciji zamjenice glavnog državnog odvjetnika, tada radila Cvjetkova supruga. Tadašnji direktor u medijima izjavljuje kako sindikat stvara nepotrebnu buku oko 17 milijuna dolara jer neki žele u mirovinu s velikim otpremninama.
Državno odvjetništvo i Hrvatski fond za privatizaciju neprestano su odugovlačili s dostavom RIZ-ovih sredstava na račun firme. U početku su potpuno negirali pravo RIZ-a na tih 17 milijuna da bi 2007. godine došlo do promjene stava i odluke da se novac ipak vrati kroz obnovu pretvorbe.
Direktor Cvjetko deklarativno podržava obnovu pretvorbe dok Tukić i Ljubas stvaraju blok koji se tome protivi, inače kršeći cijeli niz odredbi Zakona o preuzimanju trgovačkih društava. U vezi kršenja spomenutog Zakona posebno je značajno što su, djelujući preko skrbničkih računa kod Zagrebačke banke i Hypo Alpe Adria-Bank u Klagenfurtu, skrivali pravu visinu udjela u RIZ Odašiljačima i propustili objaviti namjeru o preuzimanju. Na dioničkoj skupštini glasaju protiv povećanja temeljnog kapitala (tj. povratka 17 milijuna dolara u RIZ) a odluku skupštine potom osporavaju na sudu. Da su uspjeli u svojoj nakani, RIZ bi sigurno završio u stečaju. Dokapitalizacija kroz obnovu pretvorbe ipak 2008. prolazi na Skupštini dioničara, novac sjeda na RIZ-ov račun, a država postaje vlasnik novoemitiranih dionica, dakle 64% vlasništva tvrtke. Obećanje Sanaderove vlade da će se od tih dionica oformiti radničko dioničarstvo ostaje samo obećanje jer se čeka pravomoćnost odbacivanja Tukićevih i Ljubasovih žalbi što se dešava tek u studenom 2011. Nakon toga održavaju se izbori, u državi na vlast dolazi nova koalicija, a u RIZ novo stradanje.
Još jedna neistina koja se često može čuti u javnosti kaže da je država dokapitalizirala tvrtku vlastitim novcem. Osim što su Fond za privatizaciju i DORH zavlačili povrat RIZ-ovih 17 milijuna dolara zarađenih u Iraku, što je umalo dovelo do stečaja tvrtke, država je ostala dužna za dodatnih 103 milijuna kuna zbog tečajne razlike i kamate petogodišnjeg zadržavanja novca na računu Ministarstva financija. Što se tiče radničkog dioničarstva, stav nove vlade je da ih ne zanimaju nikakva obećanja dana radnicima i da će država samostalno raspolagati svojom imovinom. Nova vlast postavlja sebi blisku upravu čija će kratka vladavina među radnicima ostati upamćena po angažiranju zaštitarske agencije koja se sukobila s radnicima, a koja je bila plaćena nekoliko stotina tisuća kuna za mjesec dana rada, zatim po angažiranju PR agencije Krešimira Macana za 50 tisuća kuna i nanošenju direktne štete poduzeću u iznosu od oko deset milijuna kuna.
Sprječavanje radničkog dioničarstva
Radničko dioničarstvo do danas nije formirano, a državne institucije onemogućavaju radnicima da dođu do dionica koje su izdane na temelju novca koji su radnici u sklopu samoupravnog poduzeća RIZ Odašiljači zaradili u Iraku. Da stvar bude gora, nominalno socijaldemokratska vlast 15. srpnja 2013. po hitnom postupku donosi Zakon o upravljanju državnom imovinom gdje se prodaja udjela u okviru radničkog dioničarstva ograničava na 25% temeljnog kapitala. Ovih dana DUUDI je počeo dijeliti svoje dionice ratnim stradalnicima. Radnici strahuju da će većina tih dionica završiti budzašto u rukama interesnih skupinama kojima proizvodnja nije primarni cilj.
Pobrojimo stoga još jednom neke od neistina koje se u javnosti često ponavljaju kad se govori o RIZ Odašiljačima.
Neistina je da su radnici kontrolirali tvrtku pa prodali dionice. Većinski vlasnici su od početka bili direktor Darko Cvjetko i manja skupina menadžera. Pretvorba i privatizacija su kreirane na način da pojedinci odabrani od strane vlasti preuzmu tvrtke.
Nije točno da je država dokapitalizirala RIZ Odašiljače jer je 64% dionica koje posjeduje država izdano na temelju RIZ-ovog novca zarađenog u Iraku. Taj dio RIZ-ovog kapitala nije bio predmet pretvorbe i privatizacije 1992. godine jer je bio nedostupan – što je zapravo spasilo RIZ. Radnicima nikad nije ponuđena privatizacija tih 64% udjela u poduzeću. Država nije uložila u RIZ ni kune. Država duguje 103 milijuna kuna RIZ-u na ime tečajne razlike i kamate zbog petogodišnjeg zadržavanja novca na računu Ministarstva financija.
Slučaj RIZ tipičan je primjer privatizacije hrvatske industrije. Jedna visokotehnološka i perspektivna tvrtka koja ima tradiciju izvoza na svjetska tržišta postala je poligon za razvlačenje od strane raznih mešetara i interesnih grupa premreženih sa institucijama vlasti. Preostalih 230 zaposlenih koji zarađuju svoju plaću, iskustvo i znanje akumulirano godinama i poslovne veze sa cijelim svijetom očito su ništa u odnosu na prioritet gradnje ekskluzivnih stanova. Motiv radnika RIZ-a da ostvare radničko dioničarstvo nisu ni profiti ni dividende već sprječavanje uništavanja tvrtke od strane raznih poduzetničko-stranačkih interesnih grupacija. Tragedija i ironija je tim veća što će sutra isti oni koji uništavaju perspektivnu visokotehnološku tvrtku koja puni proračun zazivati bolne rezove, outsourcing i kresanje radničkih prava.