Prošlotjedni izbori u Socijaldemokratskoj partiji završili su relativno uvjerljivom pobjedom bivšeg hrvatskog premijera Zorana Milanovića. Iako se medijski nastojala napumpati priča o sudbinskim izborima, proturječni repertoar želja i zahtjeva koji su se pritom upisivali u imaginarni politički program SDP-a dovoljno govori o tome da su sudbinske odluke odavno donesene.
Eho retoričke kanonade uvreda kojima su kandidati za predsjednika SDP-a zasipali javni prostor napokon je utihnuo, pa komentatorima sada preostaje podgrijavati atmosferu nagađajući o kadrovskoj sudbini poraženih i raspletu predstojećih izbora za ključna stranačka tijela. A to je ipak premalo: nakon bizarnih usporedbi sa štakorima, vjevericama i Josephom Goebbelsom, kampanja je naprosto morala okončati razočaranjem.
Sam rezultat – relativno uvjerljiva pobjeda Zorana Milanovića nad Zlatkom Komadinom, kojom nastavlja devetogodišnje vođenje stranke – tu, čini se, i nije bio presudan, jer je antiklimaks kodiran još od početka natjecanja: između donedavnog premijera države koji kontinuitet gubitničke politike nastoji kompenzirati gardom oporbenog fajtera i njegovog izazivača, čije ponuđene programske inovacije unaprijed dezavuira medijska slika inertnog apartčika, teško je odabrati opciju koja manje odgovara velikim komentatorskim očekivanjima. Jer SDP je u svim ešalonima lijevo-liberalnog komentarijata, pa i nekim ljevijim, odmah nakon uspostave nove, radikalno desne, klerofilne i protržišno orijentirane vlade, promoviran u privilegiranu točku investicije mutnih nada u mogućnost ozbiljnijeg političkog otpora.
Unutarstranački defetizam
Do jučer nesposobna stranka, koja je neuspješnim mandatom vlasti otvorila prostor za rast opozicijske Domoljubne koalicije predvođene HDZ-om, a potom traljavim postizbornim manevriranjem ispustila priliku da vlast ipak zadrži koalirajući s Mostom, sada je odjednom trebala postati čvrstom branom pred histerijom historijskog revizionizma, kleronacionalizma i prijetećeg privatizacijskog cunamija: baš su unutarstranački izbori, valjda, pritom bili zamišljeni kao pozornica katarzične transformacije. Bezidejno predizborno naguravanje Milanovićevog i Komadininog tabora brzo je raspršilo iluzije, njegov rezultat zatim i doslovno potvrdio status quo, a temeljni dojam razočaranja dao se naposljetku precizno izračunati: na izbore je, naime, izišlo jedva 55 posto članova SDP.
Otprilike koliko i prošli put, 2012. godine, kada je Milanović s pozicije premijera nastupio kao jedini kandidat: niti nedavni poraz na parlamentarnim izborima, niti sraz dvojice oponenata, niti verbalna žestina sukoba nisu, dakle, bili dovoljni za minimalnu mobilizaciju onih kojima bi, po logici stvari, trebalo biti najviše stalo do sudbine stranke. Pritom, usprkos brojnim predviđanjima naglog pada popularnosti SDP zbog unutarstranačkog predizbornog “raskola”, istraživanja pokazuju kako je rejting socijaldemokrata među hrvatskim biračima u prošlom mjesecu ostao manje-više isti. U zbroju, višetjedna medijska inscenacija tektonskih poremećaja završena je prizorom statistički intaktne indiferencije glasača, ali taj su paradoksalni epilog komentatori – uz rijetke iznimke – odlučili prešutjeti, jer su deplasiranu sliku izvanrednog stanja prethodno uglavnom i sami proizvodili.
Poetika “pristojne agresije”
Ako je razočaravajući rasplet tek izvrnuti odraz njihovih pretjeranih očekivanja, onda bi – s obzirom na to da od SDP-a, po svemu sudeći, nema smisla tražiti ništa posebno novo – možda valjalo provjeriti u čemu su se očekivanja točno sastojala. Na prvi pogled jasna i samorazumljiva, vizija kompaktnog bloka otpora razularenoj desnici prikriva zapravo niz disonanci i pukotina. Ima tu svega, repertoar je (iznevjerenih) želja kakofoničan: od prigovora da je SDP napustio “ostavštinu ljevice kao utočišta pristojne Hrvatske” do indirektnih pohvala taktici “političkog huliganizma”, od zazivanja discipliniranije kadrovske konsolidacije stranke do rezigniranog zaključka kako ona nije sposobna organizirati raspršenu pobunu kulturnjaka, povjesničara, novinara i aktivista u neku vrstu antifašističke narodne fronte, od niza poziva da se partija vrati “istinskoj socijaldemokraciji” do apela da se reorijentira gledajući prema inovativnim primjerima Bernieja Sandersa, Jeremyja Corbyna, Sirize ili Podemosa…
Gotovo da ih je bezobrazno stavljati u isti niz, jer svaka svjedoči o nesumjerljivim razinama političke (ne)pismenosti njihovih autorica i autora. Kako, recimo, shvatiti pasatističko sanjarenje o “pristojnoj Hrvatskoj” nego kao srednjoklasnu fantaziju ispražnjenu od bilo kakvog političkog sadržaja? U čemu bi se točno sastojao pseudoautentični “povratak istinskoj socijaldemokraciji” stranke osnovane onda kada se socijaldemokracija globalno pretvarala u puku ekspozituru galopirajućih zahtjeva kapitala, odustavši tako od osnovnih vrijednosti za koje se pokušavala boriti u prethodnim decenijama? Kakvu kadrovsku reanimaciju zapravo zamišljate ako njeno osnovno načelo vidite u čudnovatom “otporu sveopćoj srbizaciji našeg društva”, uz još čudniju napomenu da je riječ “srbizacija” “tehnički termin”?
Osnovni problem SDP-a, međutim, nije u tome što ne može odgovoriti na bilo koji od ovih raznorodnih zahtjeva: njegov je problem, čini se, što bi mogao odgovoriti na sve njih, i to istovremeno. Kada je Zoran Milanović u svojoj posljednjoj predizbornoj poruci, večer prije nego što će postati novi-stari predsjednik stranke, opipao prag oksimoronske politike opisavši svoje buduće usmjerenje kao “pristojnu agresiju” i stopivši tako uljuđene srednjoklasne sanjarije s uzbudljivom dinamikom “političkog huliganizma”, mogli smo naslutiti kamo bi SDP idućih mjeseci mogao poći.
Otvoreni koridori za političku improvizaciju
Posve je zamislivo da se obračunava sa “srbizacijom društva” crpeći nova lica iz dubokog bazena mladih tehnomenadžerskih lavova i da pukom verbalnom eholalijom istodobno utrostručuje buku pobunjenih kulturnjaka bilježeći unaprijed nove glasove, podjednako moguće da govori o”istinskim socijaldemokratskim vrijednostima” i da potegne “tvrđu” lijevu retoriku čim krene novi val privatizacijskih udara. Nije li, uostalom, samo za vrijeme prošloga mandata promijenio i preklopio nekoliko paradigmi, vrludajući neobavezno od samodeklariranog liberalizma do frajerskog suprotstavljanja bankama, od otvaranja HOS-ovskih spomenika do prizivanja partizanskih predaka i od angažmana američkog PR-stručnjaka do poliranja Tuđmanovog oltara?
Darežljive koordinate ove politike lelujanja zadane su opustošenim prostorom što ga domaći mediji prepoznaju pod avetinjskim nazivom “centar i lijevo od njega”, tamo gdje SDP – oboružan dvostruko većom potporom nego što je imaju socijaldemokratske partije većine ostalih tzv. posttranzicijskih zemalja – samo povremeno u prolazu dotakne ponekog koalicijskog partnera s podrškom na razini statističke greške, civilnodruštvenog zagovarača s navikom distance spram političkog polja ili novonastalu inicijativu “odozdo”, tek probuđenu i još uvijek politički bunovnu. Na potezu od liberalnih promotora uređenog građanskog društva sve do neorganiziranih lijevih aktera teren je dakle otvoren: da nije tako, ne bi se onako disparatne želje i očekivanja komentatora mogle upisati na posve isto mjesto.
Ovo, naravno, ne znači da SDP neće biti ključna točka parlamentarnog otpora u predstojećem razdoblju; očekivati od njega da se pritom dosljednije ideološki profilira bilo bi ipak pretjerano. I to ne zato što je stranka puna kalkulanata i oportunista, kao što to uporno sugeriraju medijski krokiji, nego stoga što je politički prostor oko nje – ondje gdje bi se mogli organizirati svi koji nisu ni kalkulanti ni oportunisti – uglavnom ostao prazan.