Snažna mobilizacija rumunjske dijaspore u drugom krugu predsjedničkih izbora 2014. godine znatno je doprinijela neočekivanoj pobjedi Klausa Iohannisa. Dijelom zbog njegovog njemačkog porijekla, a još više zbog njegove nepovezanosti s realsocijalističkom nomenklaturom, novi je predsjednik nakratko postao simbol srednjoklasnih snova o uspješnoj europskoj budućnosti Rumunjske. No njegov pedigre, očekivano, nije bio dovoljan da razriješi proturječja u kojima se našla ova zemlja
U suvremenoj europskoj politici ne postoji ništa slično: priča o aktualnom rumunjskom predsjedniku više se doima kakvom farsom, plodom nečije mašte, nego stvarnošću. Kao što je često slučaj s rumunjskim pričama, i ova bi bila zaista zabavna i duhovita, da zapravo nije tragična. Predsjednik Klaus Iohannis na vlast je došao u studenom 2014. godine pod neobičnim okolnostima. U prvom krugu predsjedničkih izbora on je za favoritom i tadašnjim premijerom Victorom Pontom zaostajao punih 10 postotnih bodova, a u javnim sučeljavanjima bio je poprilično neimpresivan. No, usprkos lošijoj poziciji, pokazalo se da je bilo prerano otpisati Iohannisa. Na početku je doista malo ljudi vjerovalo da Iohannis ima ikakve šanse protiv Ponte. Međutim, dogodilo se neočekivano i Iohannis je iz drugog kruga izbora izišao kao rumunjski predsjednik osvojivši 10 posto glasova više od Ponte. Iz sigurnog gubitnika transformirao se u pobjednika izbora u svega nekoliko sati nedjelje 16. studenog 2014. godine. Što se dogodilo?
Već tijekom prvog izbornog kruga televizijske kuće prikazivale su duge redove ljudi pred glasačkim mjestima u dijaspori. Usprkos tome što je glasao veći broj ljudi nego ikad prije, mnoštvo ljudi nije uopće došlo na red. To je pak u Rumunjskoj proizvelo kontroverzu i potaknulo optužbe o namjernom sabotiranju glasanja dijaspore koja tradicionalno bira desnicu. Odgovornost za navodno sabotiranje pala je na leđa premijera koji je dolazio iz redova socijaldemokrata.
Vlada je na raspolaganju imala dva tjedna unutar kojih je trebala riješiti ovaj problem, no u tome nije uspjela. Na dan drugog kruga glasanja odazvao se još veći broj glasača u dijaspori koji su od ranog jutra stvarali još duže redove ispred ambasada i konzulata. Neki su otputovali van Rumunjske kako bi mogli snimiti dugačke redove, dok su mediji i društvene mreže tog dana obilovale informacijama o glasanju dijaspore. Stvorena je čak i aplikacija koja je ljudima omogućavala check in nakon glasanja, s ciljem poticanja ostalih glasača da izađu na izbore. Do popodneva i u zemlji su nastali redovi ispred biračkih mjesta. Do večeri, izlaznost je kontinuirano rasla, da bi do kraja dana dostigla vrtoglave visine. Istovremeno, Iohannisova Facebook stranica bilježila je snažan porast pristaša iz sekunde u sekundu. Trend je postajao sve jasniji.
Narodna mobilizacija
Do kraja večeri više grupa pozvalo je na okupljanja na središnjim trgovima diljem zemlje s ciljem prosvjedovanja protiv onoga što se percipiralo kao očiti pokušaj vlasti da blokira glasanje dijaspore i pomogne premijeru da zauzme predsjedničku poziciju. Dok su ljudi izlazili na ulice mediji su objavljivali snimke policije koja rastjeruje redove za glasanje u Italiji i Francuskoj što je, posebno u Bukureštu, dodatno zakuhalo nezadovoljstvo te se građani odlučuju na juriš na stožer socijaldemokratske stranke putem paleći premijerov propagandni materijal.
Očekivalo se da će izborna noć biti duga i uzavrela, no ubrzo po zatvaranju birališta premijer je neočekivano priznao poraz i nazvao Iohannisa čestitavši mu na pobjedi. Tenzije su se pretvorile u euforiju, a prosvjednici su počeli slaviti kao da su sami pobijedili. Simboličkom gestom, novoizabrani predsjednik sastao se sa svojim pristašama na Sveučilišnom trgu, što je pomalo nalikovalo na sličnu scenu iz 1996. godine kada je desni kandidat pobijedio prvog postsocijalističkog predsjednika Iona Iliescua, Pontinog stranačkog kolegu. Analogija i njena politička poruka svima su bile savršeno jasne.
Dakle, Iohannis je imao najviše koristi od nečuvene mobilizacije toga dana (odaziv od 64 posto, jedan od najvećih u postsocijalističkom razdoblju) i postao je neočekivani junak izbora. Njegova popularnost u ovoj fazi vinula se u nebo. Od opskurnog, mirnog, nekarizmatičnog i jedva poznatog provincijskog gradonačelnika – premda s pedigreom Nijemca koji je grad Sibinj (Sibiu) preobrazio u cijenjenu prijestolnicu kulture – Iohannis je postao popularna zvijezda doslovno preko noći. Pobudio je toliko nade da će se stvari promijeniti na bolje i izmamio toliko javnog entuzijazma da su čak i neki od njegovih najbližih pristaša i savjetnika shvatili da to možda nisu tako dobre vijesti. Na primjer, na promociji njegove knjige dva tjedna nakon izbora pojavilo se oko 5.000 ljudi. Oni su – ironično – satima čekali u redu da bi dobili potpis i fotografiju novog predsjednika.
Predsjednik stjecajem okolnosti
No svega šesnaest mjeseci kasnije, nakon jedne predsjednikove nesmotrene izjave za javnost, Iohannisova Facebook stranica gubi tisuće sljedbenika dnevno koji “anlajkaju” njegovu stranicu u znak prosvjeda. Facebook stranica kreirana na dan izbora prvi je medij u kojem se artikulira javno nezadovoljstvo, iako se na prvi pogled može činiti da je riječ o trivijalnoj stvari. Nezadovoljstvo predsjednikom mnogo je raširenije, a gradilo se prethodnih mjeseci. Nakon jedva godinu dana na vlasti, Iohannis je izgubio gotovo svu podršku i kredibilitet, uključujući i neke od najvjernijih obožavatelja. Čak se i stranka koja ga je promovirala, nadajući se i sama okoristiti javnim entuzijazmom na lokalnim i parlamentarnim izborima 2016. godine, sada oprezno drži na distanci. Što je moglo poći toliko po zlu da se ovaj čovjek u rekordnom vremenu sroza od izbornog heroja do političke nule?
Neposredno objašnjenje je da Iohannis zapravo nije imao pravih pristaša. Ili, ako ih je imao, ta podrška nije bila veća od njegove lokalne izborne jedinice u Sibinju – osebujnom gradu od 100.000 stanovnika – i nekolicine poklonika među vodstvom Liberalne stranke te intelektualcima koji su uvidjeli njegov politički potencijal. No taj politički potencijal se jednostavno sastojao od kreiranja fantazije ili, da budemo precizniji, od nuđenja ličnosti na koju bi se mogla projicirati već postojeća, lokalna fantazija. No, kao što znamo od Žižeka i Lacana, jednom kada je netko zarobljen u tuđim fantazijama i snovima, on je u ozbiljnom problemu.
To je upravo ono što se dogodilo rumunjskom predsjedniku. Njegova izborna pobjeda bila je rezultat složenog političkog stjecaja okolnosti. S jedne strane, glas za njega zapravo je bio glas protiv njegovog konkurenta. Victor Ponta, unatoč svojim neospornim uspjesima na poziciji premijera, nije bio u stanju izazvati išta više od mržnje. Dakako, neki od njegovih postupaka (primjerice, organiziranje proslave vlastitog rođendana na stadionu sa 60.000 ljudi, u stilu Ceaușescua) i bahatost nisu mu pomogli u tome. Ponta je međutim općenito označen kao utjelovljenje “korupcije”. To što je bio šef Socijaldemokratske stranke – povijesno povezane s postsocijalističkom korupcijom i potkupljivim političarima – eksponencijalno je umnožilo njegovu odbojnost i smjestilo ga u dugi niz pokvarenjaka kojih je postao glavni predstavnik.
S druge strane, Iohannis je utjelovio sasvim drugačiju fantaziju: u odnosu na njega Rumunji su mogli mobilizirati svoje narative samomržnje i samopodcjenjivanja, osjećaje koji su sastavni dio rumunjske modernosti i njene potrage za civilizacijom. Iohannis je bio dobar, radišan i civiliziran Nijemac, koji se bavio administracijom, a ne politikom, za koju je bio nezainteresiran, a uz to i nekorumpiran. On je bio značajna drugost, Drugi koji je bolji, drugačiji i civiliziraniji, onaj koji je u stanju povesti narod prema civilizaciji. Iohannis se pojavio kao suvremeni Karlo I, njemački princ koji je 1866. godine pristao biti rumunjski kralj i povesti zemlju na put ka modernosti i civilizaciji pomoću svog plemenitijeg porijekla i superiornog položaja.
Dvije vrste nacionalizma
Cijela povijest ovih samokolonizirajućih i samoorijentalizirajućih političkih osjećaja oživljena je oko Iohannisa. Protiv staromodnog nacionalizma Pontine kampanje (čiji je glavni slogan bio “Ponosan što sam Rumunj”), Iohannisova kampanja također je bila nacionalistička, ali preko samomržnje: Rumunji su inferiorni, što trebaju nadoknaditi i postati civilizirani kako bi do kraja pripali europskoj civilizaciji.
Jednom kada je sukob postavljen na ovaj način, postalo je odmah jasno da su svi koji glasaju za Pontu zapravo zaostali barbari (uglavnom siromašni, stariji i obespravljeni dijelovi populacije kojima su socijaldemokrati i dalje nudili minimum redistribucije), dok su oni koji su glasaju za Iohannisa prosvijetljeni, civilizirani, napredni članovi društva koji vole Europu. Dakle kampanja za Iohannisa je paradoksalno uspjela mobilizirati dva naizgled kontradiktorna osjećaja: u prvom redu osjećaj skromnosti i samomržnje, a potom osjećaj aspiracijske, pozitivne afirmacije civilizacije, vrsnoće i uljudnosti. Tome je tako jer u Rumunjskoj samomržnja nije tako nasilan čin u odnosu na subjekt kao što se čini. Ona je prvi korak u afirmaciji subjektove civiliziranosti, dakle toga da je u stanju prepoznati razliku i prihvatiti europske vrijednosti. Upravo zato ljudi koji se deklariraju kao najveći Europljani osjećaju također potrebu da se znatno distanciraju od svega lokalnog, da umanje vrijednost svoje sredine i povežu je s barbarstvom.
Međutim, sada nam valja postaviti sljedeće pitanje: zašto je upravo Iohannis bio najpodobniji artikulirati tu fantaziju, osim svog očitog njemačkog porijekla (i mitologije koja okružuje tu etničku pripadnost)? Zašto on, a ne neki drugi rumunjski Nijemac?
Uloga klase
Ovdje je i klasa odigrala moćnu ulogu. Iohannis predstavlja skorojevića postsocijalističke provincijske sitne buržoazije (nastavnici, profesori, javni bilježnici, visokokvalificirani inženjeri, liječnici itd.). Prije 1989., većina tih ljudi bila je u svakom smislu podređena i višim i lokalnim instancama partije, kao i tehničkoj inteligenciji. Borba između ove dvije kategorije kasnije je oblikovala politički i socijalni prostor u tranzicijskom razdoblju, prepuštajući provincijsku sitnu buržoaziju samoj sebi. Neki članovi (poput seoskih liječnika i nastavnika, poljoprivrednih inženjera ili čak tehničara) postali su “gubitnici tranzicije” i morali su migrirati ili se zadovoljiti životom na rubu bijede. Drugi, poput Iohannisa, uspjeli su okrenuti stvari u svoju korist. Kao srednjoškolski nastavnici, gospodin i gospođa Iohannis uspjeli su steći ni manje ni više nego 6 kuća – “kućica”, kako ih on naziva, jer se one uistinu ne mogu usporediti s kućama urbane buržoazije. Na pitanje što misli o svom bogatstvu i što bi rekao svojim srednjoškolskim kolegama koji su imali manje sreće i kao nastavnici jedva spajaju kraj s krajem, Iohannis je dao iskren odgovor koji se može pročitati i kao politička presuda. Rekao je: peh. Uistinu, za mnoge članove postsocijalističke provincijske sitne buržoazije sreća, ili njen nedostatak, odredila je smjer socijalne mobilnosti.
Iohannis je svakako bio među sretnicima, ali sreća nikada ne dolazi sama od sebe: treba je namamiti. Za Iohannisa sreća je došla u obliku krivotvorenih dokumenata pomoću kojih je, kao gradonačelnik, uspio postati vlasnik svoje prve kuće u centru Sibinja. Tada je kuća iznajmljena u komercijalne svrhe, što je Iohannisu donijelo stotine tisuća eura. Danas postoji sudsko rješenje, temeljeno na potvrdi da su prvotni dokumenti lažni, prema kojem Iohannis kuću mora vratiti vlasnicima. No, budući da predsjednik ima imunitet, još uvijek nije podignuta prijava za krivotvorenje protiv njega ili njegove supruge.
Ovo otkriće je uništilo antikorupcijsku auru predsjednika, ali zapravo nije bilo veliko iznenađenje. Riječ je o toliko tipičnoj priči bogaćenja sitne buržoazije nakon 1989. da je ona u velikoj mjeri bila registrirana kao stvar unutarklasnog suučesništva ili, naposljetku, kao znak solidarnosti. Dakle, Iohannisov uspjeh nije omogućen samo njegovom prikladnošću za fantaziju srednje klase, već i tim tajanstvenim klasnim savezom između postsocijalističke srednje klase (ovdje ubrajam i centralnu birokraciju države koja predstavlja Iohannisove glavne pristaše upravo zbog činjenice da je on obećao da se uopće neće miješati u njen rad, garantirajući time njihovu dugo očekivanu autonomiju od politike) i skorojevićevske provincijske sitne buržoazije. Srednja klasa je ponudila političku moć sitnoj buržoaziji podržavajući Iohannisa za predsjednika (a ponudit će joj još više moći tijekom lokalnih izbora 2016.), kako bi time držala pod kontrolom narodne klase i umanjila njihovu političku zastupljenost te dodatno nagrizla moć tradicionalnih političara. (Situacija koja se ne razlikuje puno od situacije u 1866., kada je Karlo I doveden na vlast upravo kako bi se isključila svaka mogućnost reforme nakon 1848. i nagrizla moć političara nakon ujedinjenja).
Der Dilettant
Naravno da je Iohannis morao prije ili kasnije podbaciti u odnosu na očekivanja koja je pred njega postavila mašta njegovih pristaša. On nije mogao biti novi Karlo I, pravi modernizator, itd. No, što je još gore, on nije uspio utjeloviti ni skromnije fantazije njemstva. Ispostavilo se da je ono što se doimalo mudrošću ustvari ignorancija. Njegova duga odsustva iz javne sfere i njegova sklonost da komunicira isključivo preko Facebooka isprva su pozdravljeni kao drugačija strategija u odnosu na bivšeg predsjednika, da bi se kasnije protumačili kao nezainteresiranost. Slika radišnog administratora ubrzo se raspršila pred slikom predsjednika koji je uvijek na skupim državnim posjetama ili na egzotičnim odmorima. A to se dogodilo čak i prije stvarnih političkih pogrešaka, poput one koja je potaknula previranja na Facebooku ili pak one koja je odredila da Der Spiegel objavi osuđujući uvodnik nedvosmisleno naslovljen “Der Dilettant”.
Od slike ozbiljnog i pouzdanog predsjednika, Iohannis je sveden na memove koje ismijavaju njegove smiješne i ne baš vjerodostojne izjave. Prilikom nedavne službene posjete Izraelu, Iohannis je priznao da je u prošlom životu sanjao o tome da ga posjeti. Naravno, ono što je htio reći je da je u svom životu prije no što je postao predsjednik sanjao o dolasku u Izrael. Kao što je primijetio lokalni novinar, Iohannis loše govori i rumunjski i njemački. Njegovi savjetnici bili su ismijavani još otkako je postao predsjednik, a čini se da ni sada nisu od pomoći.
Vjerujem da je pravo objašnjenje nevjerojatnog pada popularnosti predsjednika ponovno klasa. Ako je tijekom kampanje njegov provincijski sitnoburžujski bekgraund bio bonus, kada je došao na vlast ubrzo mu je postao prepreka. Ako je njegova nezainteresiranost za profesionalnu politiku i centralne borbe bila plus, od kada je došao na vlast ona se doima samo kao interes za male pogodnosti posla: državne posjete, novi, vrlo skupi Mercedes (jedna od prvih akvizicija predsjedništva nakon što je Iohannis došao na vlast), besplatne stvari itd. To što nije bio u stanju otresti svoj skorojevićki klasni bekgraund otuđilo je predsjednika od svih njegovih dosadašnjih pristaša. On je žrtva tuđih fantazija, ali i vlastite klasne pozicije, uvjerenja i ukusa.
Na početku svoje knjige Late Victorian Holocausts, Mike Davis piše o velikom putu oko svijeta bivšeg američkog predsjednika Ulyssesa S. Granta “koji bi posramio čak i Aleksandra Velikog”. Ne plativši ni jedan dolar, uz prijevoz koji mu je osigurala američka mornarica, Grantovi su prešli raznolika mjesta poput Indije i Italije, Burme i Španjolske, i za sobom ostavili cijeli niz netaktičnih postupaka. To ne bi bio loš opis ni za putovanja Iohannisovih, uz samo jedan izuzetak – oni nisu ni sačekali da im završi mandat. Ipak, čini se da ni na to nećemo čekati još dugo.
S engleskoga prevela Sana Perić