Jedna od najučestalijih taktika hrvatske desnice pri suočavanju s optužbama za proustaške tendencije jest uporaba etikete – “liberalni fašisti”. Ponekad se posegne i za varijantom “crveni fašisti”, no te varijacije više svjedoče o zbunjenosti u katalogiziranju političkih opcija nego o nijansiranju neprijatelja ili o razvijenoj “teoriji fašizma”. Zadnji koji je javno povukao “argument” o liberalnim fašistima je bio Jakov Sedlar u svom besramno revizionističkom dokumentarcu o Jasenovcu, kao i kasnije prilikom obrane “montažnih atrakcija” u filmu. Trik retoričkog protunapada vrlo je banalan.
Prvi korak jest da se fašizam izjednači s bilo kakvim formalnim oblikom zabrane određenog društvenog djelovanja, bio to uzgoj golubova ili veličanje Ante Pavelića. Pozadinsku legitimaciju tom koraku daje predodžba demokracije kao sustava u kojem je sve dozvoljeno. Naravno, takav argumentacijski okvir vrlo je lako osporiti ne odveć lucidnim uvidom da određeni oblici društvenog djelovanja svojim učincima ugrožavaju demokratska prava drugih. Bijeg iz “logičkog” ćorsokaka moguć je kroz najmanje tri mogućnosti: predodžbom demokracije kao tržišne borbe u kojoj gubitnici ispadaju, instaliranjem određene vrijednosti, npr. nacije, kao imune na demokratsku raspravu ili optužbom za fašizam.
Metode ideološke montaže
Iako je očito riječ o prozirnoj taktici, ne može se poreći razina ideološke učinkovitosti. Razloge toj učinkovitosti nećemo pronaći u deficitima logičke inteligencije onih koji ju koriste ili onih koji ju odobravaju, već u parazitiranju, makar i prilično manipulativnom, na dvama historijskim procesima. Prvi se tiče statusa fašizma u liberalnoj političkoj retorici, među onima koje desnica optužuje. Tamo je uglavnom definiran kao ahistorijska pojava, “vječni fašizam” koji se može bilo kad pojaviti i kao formalna opreka demokraciji. Ako se nastanak fašizma i njegove revitalizacije u različitim oblicima izoliraju iz konkretne političke dinamike kapitalističkih društava, desničarska poigravanja i preuzimanje retoričkih obrazaca sasvim su očekivan ishod.
Drugi razlog uspješnosti je prešutno uspostavljeni kontinuitet između autoritarnosti jugoslavenskog Saveza komunista i današnjih kolumnista liberalnih tiskovina, najčešćih meta optužbe. Koliko god ti kontinuiteti bili plod fikcije, oni se oslanjaju na politički neodrađene mobilizacije. Odnosno, radi se o manipulaciji jednako besramnoj kao i u slučaju Sedlarove montaže. Kad na stranicama Jutarnjeg lista jedan do drugoga stoje članak u kojem se promovira brutalni napad na radnička prava i javne servise i članak Ante Tomića u kojem napada i ismijava neoustaštvo, desnica iskoristi manjak lijeve mobilizacije oko pitanja iz prvog članka i metodom ideološke montaže bijes socijalne deprivacije usmjeri na kolumnista, “liberalnog fašista”, a interese kapitala i njegovih pokrovitelja liši bilo kakve odgovornosti.