U Hrvatskoj demokratskoj zajednici ovog se proljeća odvijaju izbori na svim stranačkim razinama, s (anti)klimaksom u nedjelju: izborom predsjednika stranke. Formalnu specifičnost predstavlja uvođenje principa jedan član – jedan glas, kao i ponuda samo jednog kandidata za predsjednika stranke. Međutim, od tih formalnih zanimljivosti politički su puno važniji “propušteni” programski obrati, ili preciznije: ideološke prepreke njihovoj realizaciji.
Na samom početku devedesetih, još u razdoblju ratnog meteža, jedan od “opozicijskih” čelnika, Vlado Gotovac, nanjušio je manjak smisla u cijelom procesu stvaranja hrvatske države. Kako je prvenstveno bio okupiran hrvatskom državotvornom idejom, sam povod nije mogao doći “iznutra”, već je bio potaknut mlakom reakcijom mitskog Zapada i načelnom nezainteresiranošću tamošnjih političara i intelektualaca za ponovnu izgradnju “predziđa kršćanstva”. Nije se nikako mogao pomiriti sa sve očitijim dokazima pa je utjehu pronašao u intimi vjere: “Ne mogu, nikako ne mogu pristati na to, da je užas hrvatskog slučaja uzaludna provincijska epizoda, besmisleni eksces na rubu sna zadovoljnog svijeta blagostanja. Ja osjećam, vjerujem i nalazim više od toga u ovoj nesreći moga naroda: između Vukovara i Dubrovnika Bog je nešto zamislio.”
Pokušavajući shvatiti indolenciju razvijenog Zapada, Gotovac je u svojim mukotrpnim razmišljanjima nabasao na kapitalizam i interesne motive koji su mu inherentni. Suočen sa skromnim analitičkim kapacitetima po tom pitanju i, još važnije, ideološkom nepristojnošću prokazivanja sistema čije su blagodati služile kao poluga za razbijanje bivše države, bio je prisiljen okrenuti se metafizici morala i utvrditi da Zapad ne nudi ništa više od “gigantskog pragmatizma gospodarsko-tehnoloških mijena”. Neprepoznavanje smisla hrvatskog projekta locirao je u besmislu kapitalizma: “Pragmatična pojedinost je svjetski bezlična, unutarnje besciljna – njezin slučaj svodi se na iskopčavanje i ukopčavanje u dinamici funkcionalnih relacija.” Iako su Gotovčeve besane noći politički bile krajnje beznačajna epizoda u tranzicijskom procesu, ideološka tenzija koju su iščitale i dalje je dominantna u hrvatskom političkom životu. Drugim riječima, svi ključni ideologemi koji nastoje oblikovati taj život danas izašli su ispod Gotovčeve kabanice.
Simptomi političkog bankrota
Iako raznorodnih ishodišta, nacionalističkih i liberalnih, kao i dosega – UDBA, uhljebi, lijeva kulturna hegemonija i dr. – jednako su tako simptomi političkog bankrota hrvatskog državotvornog projekta. Svi prešutno polaze od pretpostavke da se ono obećano 1991., savršena kombinacija nacionalne države i blagostanja razvijenog kapitalizma, nije ni približno ostvarilo te nastoje locirati krivca. Za razliku od Gotovca, nisu ni u stanju pomisliti da nešto ne štima na samom cilju tranzicijskog puta, pa krivce traže u navodnim preostacima socijalizma koji nas i dalje sputava. Pa tako “UDBA” i dalje kroji državnu politiku i paralelno onemogućuje pravi nacionalni suverenitet i famozne reforme, dok uhljebi, nasljednici socijalističkih navika, blokiraju konačan razvoj tržišta, nenadmašnog demokratskog arbitra. U međuvremenu prepredena lijeva hegemonija nikako ne dopušta da se ostvari ono što je Bog zamislio između Dubrovnika i Vukovara.
Upravo je to političko-ideološki kontekst u kojem unutarstranačke izbore danas dočekuje stranka-nositeljica tog projekta: Hrvatska demokratska zajednica. Činjenica da je jedini kandidat za predsjednika stranke onaj koji trenutno obnaša tu dužnost, Tomislav Karamarko, govori koliko o dinamici unutarstranačkih kadrovsko-interesnih preslagivanja, toliko i o kolapsu političkih vizija hrvatske desnice. Na ovom mjestu se nećemo baviti spomenutom dinamikom iz dva razloga. Prvo, nemamo nikakve visoke neimenovane izbore u stranci koji bi nas mogli obavijestiti o tome kakvi su odnosi između Karamarka i Milijana Brkića ili koliko su nezadovoljni dalmatinske i slavonske podružnice postizbornim kadroviranjima, a drugo, mislimo da su ta natezanja, pored toga što su i dio standardnog folklora takvih stranaka, prije svega simptom nepostojanja koherentnih i konkurentskih političkih ideja koje bi usmjerile stranku prema nečemu što nadilazi procjene o (ne)prihvatljivom doziranju ekstremnije retorike. Taj simptom nije učinak neke promijenjene konjunkture, on HDZ prati od samih začetaka, a i ishodište mu je u proturječju dvaju antikomunizama na kojima je stranka nastala: nacionalizmu kao obliku solidarnosti i slobodnom tržištu.
Politika obiteljskog ručka
Kao jedini konkurent Karamarku u mjesecima prije izbora spominjao se europarlamentarac Andrej Plenković, eksponent tzv. umjerene, europske struje u HDZ-u. Plenković je kandidaturu, nakon određenog perioda iščekivanja, ipak odbio, uz objašnjenje da nije najbolja praksa ugrožavati stabilnost stranke neposredno nakon formiranja vlasti i da je bolje da svi zajedno daju podršku prvom potpredsjedniku Vlade. Iako ovaj Plenkovićev razlog, prepisan valjda iz politoloških udžbenika, može držati vodu, pravo je pitanje ono političkog dosega fantazme o HDZ-u kao umjerenoj, modernoj europskoj demokršćanskoj stranci. Ne radi se o tome da HDZ to načelno ne bi mogao biti, već je ta fantazma proizvod dubljeg političkog nesporazuma zasnovanog na predodžbi o normalnosti političke reprezentacije u kapitalističkim društvima: na jednoj strani su socijaldemokrati koji su se modernizirali raskrstivši sa svojom socijalističkom prošlošću, a na drugoj pristojni demokršćani koji nemaju problema s gej brakovima i ne toleriraju ekstremni nacionalizam i fašizam u svojim redovima. Ne samo da je riječ o “balansu” koji je i u Europi prestao biti norma, već je sama ta predodžba o nužnosti umjerene i moderne konzervativne stranke unutar političkog spektra da bi nam svima bilo bolje, prikladnija za aranžiranje tenzija na obiteljskom ručku nego za analiziranje političkih procesa na europskoj periferiji.
Situacija za HDZ nije puno povoljnija niti što se tiče radikalnijeg desnog repertoara ideja, ma da to ne znači da su stvari zbog toga povoljnije i za cijelu državu. Naime, zbog specifične ideološke prtljage hrvatskog državotvornog projekta, a i perioda koji mu je prethodio, HDZ svoju radikalniju retoriku kojoj smo svjedoci u posljednje vrijeme vrlo teško može pretvoriti u desnu političku snagu sličnu onoj koju možemo vidjeti u Poljskoj ili Mađarskoj. Kako je slom Jugoslavije i uspostavu samostalne Hrvatske presudno obilježio narativ o “povratku u Europu” i bijegu s Istoka i Balkana, a HDZ se nijednom u posljednjih dvadeset i pet godina nije usudio dovesti u pitanje niti jedan aspekt kapitalizma ili odnose moći unutar Europe, iskorak ka optuživanju Bruxellesa ili Berlina za ovdašnje socijalne nedaće gotovo je nemoguć, a da o nekim konkretnim politikama da i ne pričamo. S obzirom na to da je i Tuđman devedesetih zborio o stranim investicijama kao spasonosnom rješenju, bilo kakav snažniji gard prema stranom kapitalu ili porezno opterećenje u svrhu redistribucije praktički su ideološki blokirani. Što je iznova potvrdio i Karamarko na jučerašnjoj sjednici Sabora upitan za stav oko međunarodne arbitraže s bankama u slučaju franak, rekavši da je SDP-ova mjera konverzije bila populistička gesta. Za razliku od Orbana ili poljskih čelnika, HDZ je i više nego poslušni sluga Njemačke, kao i SAD-a.
Nevolje s ideološkim nasljeđem
Postoje još dva razloga izostanka koherentnije nacionalističko-socijalne politike na desnici. Pomalo paradoksalno, retorika o povijesnoj borbi Hrvata protiv stranih okupatora nije bila monopol desnice, već Komunističke partije Jugoslavije. Nastojeći smjestiti Narodnooslobodilačku borbu u povijesni kontinuitet, KPJ je, pogotovo u školskim udžbenicima, isticala višestoljetnu borbu južnoslavenskih naroda protiv stranih okupatora. Tu je HDZ ostao kratkih rukava, tako da smo prije nepunih mjesec dana mogli svjedočiti izjavi HDZ-ovog ministra vanjskih poslova u kojoj je mrtav-hladan ustvrdio da su Hrvatska i Mađarska oduvijek bile prijateljske zemlje, iako mu na glavnom trgu glavnog grada stoji spomenik Josipu banu Jelačiću, bečkom plaćeniku koji je 1848. pomagao gušenju mađarske revolucije. Tako da desnica ima monopol samo na ratovanje sa Srbima, ali ni tu nisu stvari baš najsretnije.
Naime, osim što sa Srbijom više nemamo gotovo nikakve veze, ideološka priča o ekonomskom ugnjetavanju Hrvatske u bivšoj Jugoslaviji teško može poslužiti kao formalni oslonac za “vježbanje suverenosti” u Europskoj uniji. Iako je analogija između EU i bivše Jugoslavije prikladna po pitanju centra i periferije i različitih razina razvijenosti, Hrvatska se u ove dvije formacije nalazila na različitim mjestima. Dok su se nacionalisti u Jugoslaviji bunili da Srbija i ostale slabije razvijene republike i pokrajine otimaju “hrvatski novac”, pogotovo turizmom priskrbljene devize, danas hrvatski nacionalisti nemaju ni hrabrosti niti političkog znanja da se pobune protiv zemalja centra Europske unije i zatraže pravedniju fiskalnu i monetarnu politiku koja bi pridonosila ravnomjernom ekonomskom razvoju članica Unije.
Potencijal nacionalističko-socijalne opcije
I zato HDZ-u i satelitima, u situaciji političkog bankrota i u nemogućnosti bilo kakve nacionalističke socijalne retorike koja bi prozvala centre moći, preostaje samo jedna ideološka mogućnost na raspolaganju. A ona se sastoji u intenzivnoj diskreditaciji i difamaciji bivše države. Zbog vrlo jednostavnog razloga, što god Jugoslaviju učinimo mračnijom i totalitarnijom, manje vidljiv će biti i politički bankrot i socijalna bijeda koje je sa sobom donijelo ono što se dogodilo poslije. A pritom posebnu političku mizeriju predstavlja transfer neartikuliranog socijalnog bunta protiv rezova i nezaposlenosti s briselskih odaja i krupnog kapitala na tobožnje jugoslavenske aveti. No, u nedostatku suvislog otpora s druge strane to i dalje nekako prolazi.
No, pitanje je dokle? U moru špekulacija o kursu HDZ-a nakon izbora pojavljuju se i one o prigušivanju retorike i zauzdavanju proustaškog sentimenta. Teško je spekulirati o mogućim raspletima, ali vrlo je razvidno da će i s “moderno-demokršćanskom” i s radikalnijom opravom, HDZ varirati od 20% glasova (u vrijeme Sanaderova pada) do nekih tridesetak posto. Bez socijalnih politika koje će ponuditi određene ne-klijentelističke ustupke radničkoj i srednjoj klasi, samostalno obnašanje vlasti teško da će biti moguće. Nijedna od dvije navedene opcije ne nudi tu varijantu. Fingiranje aspolutne vlasti kroz medijsko-kulturne politike nije dovoljan jamac.
Ono što je najzanimljivije na unutarstranačkim izborima u HDZ-u nije zapravo vezano za sam HDZ, već uz pitanje postoji li na hrvatskoj desnici politička snaga van HDZ-a (ili neka frakcija unutar) koja bi se mogla profilirati kao radikalno nacionalistička, antievropska i socijalna. Čini se da u elektoratu potencijala ima, ali u kadrovima vrlo teško. A očito ni Bog nije ništa zamislio.