Ako se činilo da će faustovski ugovor, koji je Europska unija prošlog mjeseca potpisala s Turskom kako bi “zaustavila” kretanje izbjeglica, imati negativne posljedice samo na demokraciju u toj zemlji, posljednji događaji to uvjerljivo demantiraju. Kao što smo već pisali, tim se sporazumom, u zamjenu za tursko prisilno zadržavanje sirijskih izbjeglica na svom teritoriju, Unija obavezala ne samo na plaćanje znatnih novčanih sredstava turskoj vladi, već i na podršku njezinoj unutrašnjoj politici, unatoč tome što ona uključuje brutalno razračunavanje s opozicijom. Autsorsing represije prema izbjeglicama tada se činio kao elegantno rješenje za sve strane, jer je prebacio politički pritisak s europskih vlada na njihove “turske partnere” koji političkim pritiscima ionako odolijevaju upotrebom vojne sile.
No kao što to obično biva kod “ugovora s nečastivim”, elegantni deal je ubrzo pokazao svoju nezgodnu stranu i to u samoj Njemačkoj koja je dala ključnu potporu bližem savezništvu Unije s Turskom. Naime, nakon što je njemački komičar Jan Böhmermann 17. ožujka emitirao satiričnu pjesmu kojom kritizira turskog predsjednika Tayyipa Recepa Erdoğana i, posredno, europske čelnike zbog spomenutog dogovora, turska je vlada reagirala žustro, zahtijevajući kažnjavanje komičara po logici prema kojoj kažnjava i vlastite novinare kritične prema vladi – odnosno zbog “vrijeđanja predsjednika”. Njemačke su vlasti tada odbile taj zahtjev, nudeći legalističke izgovore i istodobno pokušavajući sanirati štetu po odnose s Turskom.
Selektivni zahtjevi
S obzirom na kalkulantski stav njemačke vlade, Böhmermann je svoju kritiku kasnije dodatno zaoštrio, omogućavajući pravosuđu da ga kazni po zakonu o “vrijeđanju stranih državnika”. Međutim, prema istom zakonu, da bi se njemački državljanin gonio za to djelo, potrebna je suglasnost savezne vlade. Drugim riječima, kažnjavanje komičara prema turskom zahtjevu ovisi isključivo o političkoj odluci kancelarke Angele Merkel, koja je – unatoč gotovo 70 postotnom protivljenju njemačke javnosti – progon i odobrila. Iako je kancelarka istodobno najavila ukidanje ovog zakona u budućnosti, to nije spriječilo tursku vladu da trijumfalno zaključi kako je njezin rat protiv medija i svih kritičara evidentno sasvim opravdan, te uživa i potporu Njemačke kao vodeće sile Europske unije.
Ironijom sudbine, sve ovo se događa upravo u trenutku kada su ambasadori zemalja članica Europske unije i Sjedinjenih Država u Zagrebu održali sastanak o “slobodi medija” na kojem su – kako se može pročitati između redaka – zaključili kako će povećati pritisak na hrvatsku vladu koja svoj loš rejting pokušava popraviti čvršćom kontrolom nad medijima u zemlji. Nakon izjava više ambasadora kako je sloboda medija njihov “vanjskopolitički prioritet”, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je neočekivanom odlučnošću upozorila kako se “strani veleposlanici ne mogu i ne smiju miješati u unutarnje stvari zemlje primateljice”. Iako je njezin odgovor dakako isključivo u službi zaštite njezine stranke, slučaj Böhmermann doista opravdava skepsu oko legitimnosti selektivnih zahtjeva Unije koje svoje kritike usmjeravaju s obzirom na trenutne vanjskopolitičke potrebe.