Čini se da je Boži Petrovu prekipjelo. Oni upućeniji u njegovo psihičko stanje kažu da nije bio ovako nervozan i ljut kao na jučerašnjoj konferenciji za novinare još od prekida pregovora s koalicijom Hrvatska raste. Sve učestalije izjave imenovanih i neimenovanih izvora iz redova koalicijskih partnera o pokušajima preslagivanja saborske većine i odstranjivanja Mosta nezavisnih lista iz vladajuće garniture nagnali su Petrova na malo snažnije postavljanje, donekle na rubu ultimatuma. Pa je tako gostujući sinoć na RTL-u poručio da će Most napustiti Vladu ako se famozne reforme ne budu počelo provoditi u roku 3-4 mjeseca. Na koje još političke iluzije računa Božo Petrov u ovom trenutku?
Petrov je situaciju sažeo otprilike ovako: mi nastojimo provesti reforme, a ove najave o preslagivanju pokušaj su destabilizacije vlade. Taj pokušaj vode iz pozadine interesne grupacije koje već 25 godina kontroliraju političku situaciju u zemlji i naše reforme im predstavljaju prepreku u opstanku na tim pozicijama. Ako se reforme ne provedu, završit ćemo kao Grčka. Čini se da je izvor svih pozadinskih akcija situacija u INA-i, odnosno spor s MOL-om i pitanje upravljačkih prava. Most će ostati na braniku nacionalnih interesa i reformske agende.
Eterični interesi
Pored činjenice da se Petrov hvali takvim “reformama” poput ukidanja ureda bivšeg predsjednika Stipe Mesića i da nije imao nikakvih problema s Milanom Bandićem u trenucima kad se slagala koalicija, njegovi politički nesporazumi su puno dublji od površnih proturječja svakodnevne politike, a prvenstveno se tiču shvaćanja interesa kao političke motivacije. Tako je Petrov iznova zaprepašten činjenicom da u političkom životu postoje interesne grupacije. Iako ih imenuje zaobilazno, jasno upućuje na “neprincipijelne” koalicije kapitala i političara. U svojoj naivnoj vjeri u zastupanje općeg interesa svih građana i svih frakcija kapitala Petrov postaje lak politički plijen za iskusnije igrače poput Bandića i Karamarka.
No, nije tu Petrov jedini naivac, on zapravo tek predstavlja posljednju inkarnaciju političke vjere u mogućnost zastupanja interesa svih bezinteresnih građana na principima kapitalističke meritokracije. Suočavanje s tzv. interesnim grupacijama, bilo lokalno klijentelističkima bilo onima snažnijeg stranog kapitala, uvijek završi razočaranjem. Što i ne čudi kada se pretpostavlja da se demokracija gradi povećavanjem razine pristojnosti u upravljanju državom, a ne povezivanjem demokratskog impulsa odozdo s određenim materijalnim interesima. Od same pojave Mosta na sceni bilo je jasno da politička iluzija pobjede eteričnog “općeg interesa” nad interesnim grupacijama predstavlja istovremeno razloge njihova uspona i pada. Jedino preostaje za vidjeti kakve će se lekcije izvući iz te avanture.