Naredna dva dana, Hrvatska će biti “počašćena” posjetom turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Građani Zagreba su istodobno počašćeni dugotrajnom blokadom grada i preventivnim policijskim ispitivanjima onih čije se mišljenje vjerojatno ne bi svidjelo uvaženom gostu. U dobrim odnosima dviju vlada formalno nema ništa sporno, obje su države članice NATO-a, a Hrvatska je tek jedna od zemalja u kojima aktualni režim u Turskoj vidi prostor za širenje svog utjecaja u sklopu projekta pretvaranja te zemlje u “regionalnu silu”. U tom smislu, Erdoğanovo sudjelovanje na proslavi stote godišnjice priznanja islama u Hrvatskoj nije slučajno, već mu služi kao još jedna prilika da se pokuša predstaviti kao neokrunjena glava svih balkanskih muslimana, kao da je ovdašnje osmansko nasljeđe njegova privatna imovina.
Sklonost “privatizaciji” države, represivnog aparata i medija trajna je karakteristika politike našeg saveznika. O tome svjedoči ne samo njegova ambicija da politički sustav promjeni tako da figura predsjednika ostane doslovno jedini relevantni arbitar, već i zastrašujuća navika da zatvara novinare – ali i medije – pod bizarnom optužbom za teški zločin “vrijeđanja predsjednika”. Ako se zloupotreba države u apsolutističkom maniru čini samo kao karikaturalni atavizam nekih davnih vremena, puno su zlokobnije Erdoğanove vojne ambicije, kako unutar zemlje, tako i u susjedstvu. Više stotina turskih državljana ubijeno je naime samo zadnjih mjeseci (uz četvrt milijuna izbjeglih) u sklopu operacije koja će kao “predizborni rat” vrlo vjerojatno ostati zapamćena kao jedna od bizarnijih (i tragičnijih) epizoda suvremene svjetske politike.
Zavjet šutnje
Paradoksalno, vojna su pitanja dio tema koje će se sutra naći na dnevnom redu sastanaka domaćih dužnosnika s Erdoğanom, prije svega “stanje u Siriji i Iraku” i “borba protiv terorizma“. Paradoks je naravno u tome što se Turska u spomenutim zemljama “bori protiv terorizma” tako što naoružava vehabijske džihadiste, a puca na Kurde koji se protiv istih džihadista bore. Riječ je o politici koja na Zapadu i nije osobito popularna, ali se rado pred njom zatvaraju oči, u ime “viših ciljeva“. Ne trebamo sumnjati da će Erdoğan u tom smislu i od našeg vodstva dobiti čvrstu (iako sasvim kukavičku) potporu za svoje ratovanje na strani terorizma. Ali vojne avanture nipošto nisu ono što primarno interesira naše vodstvo. Dapače, u ovoj atmosferi neprestanog zazivanja “reformi” i “investicija”, posjet jednog diktatora su domaći političari očekivano odlučili proglasiti “velikom gospodarskom prilikom”.
U klanjanju Erdoğanu sve su uobičajene domaće političke podjele najednom nestale. Uz HDZ-ove veterane koji savjetuju predsjednicu republike, oduševljenju zbog posjeta se pridružio i Goran Beus Richembergh, predsjednik “Hrvatsko-turskog društva prijateljstva”, inače zastupnik liberalne stranke koja se voli predstavljati kao braniteljica ljudskih prava i žestoki kritičar napada nove hrvatske vlade na slobodu medija (sic!). Svi su spremni na zavjet šutnje o Erdoğanovim zločinima u ime navodne ekonomske koristi za Hrvatsku. Koristi koja se čini više nego upitnom, jer Erdoğanovi kompanjoni koji postaju gazde velikih turskih poduzeća uglavnom razmišljaju o kupovini hotela na Jadranu, a ne nekom pokretanju proizvodnje. Suprotno halucinacijama lokalnih obožavatelja velikog diktatora, Turska nije nikakva ekonomska sila ni velika izvoznica kapitala.
Dapače, njezina povremeno visoka stopa rasta izgrađena je primarno na sustavnom kršenju radničkih prava zbog kojeg je Turska (između ostalog) zemlja s uvjerljivo najvećim brojem smrtnih slučajeva na radnom mjestu po broju stanovnika u Europi. Doista, ako je režim sposoban voditi rat protiv vlastitog stanovništva radi izbornog inženjeringa, ne treba čuditi da je jednako spreman žrtvovati sigurnost svojih radnika radi interesa kapitala. Ono što bi nas međutim moralo čuditi jest činjenica da domaći političari tursku noćnu moru otvoreno predstavljaju kao svoj mokri san, a veliku glavu takvog režima kao našeg prijatelja.