Prema analizi organizacije Transnational Institute, prijedlog Europske komisije o novom sustavu sudova za ulaganja (Investment Court System, ICS) nije točna tvrdnja Komisije da će ove institucije štititi pravo vlada da u svojoj regulaciji zadrže ključne predmete od društvene važnosti koji se tiču primjerice javnog zdravstva ili zaštite okoliša. Analizom pet najkontroverznijih arbitražnih sporova u proteklih nekoliko godina, TNI je zaključio da bi slučajevi u kojima korporacije tuže države radi narušavanja korporativnih interesa i dalje bile moguće. Štoviše, CSI je tek ponovno brendiranje spornog mehanizma ISDS (Investor-State Dispute Settlement, ISDS) koji je trebao biti uključen u sporni trgovinski sporazum TTIP što je pak izazvalo brojne prosvjede diljem Europe.
Ovi mehanizmi sporni su jer omogućavaju korporacijama, odnosno investitorima, potraživanje “legitimnih očekivanja” što je mutan termin kojim se državu dovodi u poziciju da može biti tužena za bilo koju izjavu državnog dužnosnika, a koja prema mišljenju investitora umanjuje mogućnost realizacije ulaganja. To korporacijama omogućuje pokretanje procesa za naknadu izgubljenog budućeg profita. Jedina iznimka koju investicijski sudovi predviđaju, a što ograničava investitora u potraživanju naknade za buduću izgubljenu dobit odnosi se na slučajeve vezane za državne potpore, ali ne i na ostale javne interese, poput zaštite okoliša, ili zdravstvenog sustava, što pokazuje da Komisija nije zaista planirala promijeniti sporni ISDS mehanizam, niti zaštititi javne interese pred korporativnima.
Privatni arbitri umjesto javnih sudaca
Nadalje, arbitri u ovim procesima uopće ne bi niti bili neovisni javni suci, već privatni “izricatelji presuda” koji djeluju na temelju vlastitog profitnog interesa, stoga su europski suci zaključili, piše TNI, da ni novopredloženi mehanizam ne zadovoljava minimalne sudske standarde zadane sudačkom Magna Cartom i ostalim relevantnim dokumentima o autonomiji sudačke prakse.
Problematično je također što prijedlog EK postavlja državama brojna ograničenja prava na regulaciju zaštite javnih interesa, poput primjerice procesa tereta dokaza koji bi ležao na državama, umjesto na korporacijama. Tako npr. ako korporacija tvrdi da je neki zakon, primjerice o zaštiti okoliša za nju diskriminatoran, arbitraran, pretjeran, ili nezakonit, ona ne mora dokazivati svoje tvrdnje, već država mora dokazati da se radi o nužnom, nediskriminatornom i zakonitom cilju. Pozicija države u ovakvom je slučaju znatno teža od pozicije korporacije kojoj se omogućava da iznese optužbe bez iznošenja tereta dokaza.
Da se radi o stvarnim, a ne apstraktnim, praksama pokazuje spomenutih pet primjera (Phillip Morris protiv Urugvaja; TransCanada protiv SAD-a; Lone Pine protiv Kanade; Vattenfall protiv Njemačke i Bilcon protiv Kanade) koje je TNI analizirao prema pravilima novog CSI-ja, te zaključio da novi prijedlog Komisije nije suštinski promijenio odredbe postojećeg spornog mehanizma te da je EK zapravo ignorirala jasnu poruku stanovnika Europe koja se brojnim prosvjedima usprotivila ovakvoj demontaži temeljnih državnih funkcija.