Informaciju o planiranju ukidanja najviše porezne stope na dohodak hrvatska javnost saznala je onako kako i priliči političkoj pozadini same odluke – ekskluzivno. Tako je novinar Europapress Holdinga, medijske kuće na usluzi probnim balonima vladajuće klase, obavijestio javnost o jednoj tajnoj reformi koja se priprema u Banskim dvorima. Iako je ministar financija Zdravko Marić najavio da se ove godine u sklopu reformskih zahvata neće dirati u poreznu strukturu, novinar tvrdi da je posrijedi bila “igra riječima” i da će se zakonske promjene izglasati već u lipnju, a stupiti na snagu prvim danom iduće godine, kako mu je rekao “izvor blizak vrhu vlade”.
U čemu se sastoji planirana promjena u strukturi poreza na dohodak? Nakon što je prošla vlada, u nadi da će potaknuti potrošnju, primjenu najviše porezne stope od 40% podignula s 8.800kn na 13.200kn mjesečnih primanja, nova vlada planira potpuno ukinuti stopu od 40%. Ako se taj plan ostvari struktura poreza na dohodak izgledala bi ovako: svima onima s mjesečnim primanjima ispod 2.200kn porez na dohodak iznosio bi 12%, dok svima onima s primanjima iznad 2.200kn iznosio bi 25%. Dakle, svima, bez obzira primali mjesečno 2.300kn dohotka ili 23.000kn. Tim potezom bi vlada doslovno iznijela stav da se društvena nejednakost “lomi” na iznosu od 2.200kn mjesečno.
Desant na javne usluge
Premda još nismo čuli ekonomska i politička objašnjenja i legitimacije ovakve mjere, očito je da se radi o brutalnom klasnom napadu kojim se progresivno oporezivanje dohotka de facto eliminira. Iako su vrlo očekivane, priče o poticanju potrošnje ovom mjerom, ipak nisu toliko vjerodostojne kao u slučaju podizanja praga na 13.200kn. Iako je takav poticaj ekonomskom oporavku prilično upitan kao rješenje (ne treba zanemariti ni učinak snižavanja cijene naftnih energenata), u slučaju manjine s ekstremno visokim prihodima stvar je još nategnutija. Radilo bi se prvenstveno o daljnjem zaoštravanju nejednakosti, najvidljivijoj u koncentraciji štednje u bankama.
Dodatnu zanimljivu dimenziju cijeloj priči daje i ponovno aktualizirana rasprava o ukidanju županija. Naime, specifičnost poreza na dohodak nalazi se u redistribuciji tako prikupljenih sredstava. Tako 56,5% ide općinama ili gradovima, 16,0% županijama, a ostatak takozvanim decentraliziranim funkcijama koje lokalna samouprava izvršava. Veći dio županija, gradova i općina preuzeo je promjenom zakona iz 2001. godine na sebe financiranje jedne ili više javnih usluga (decentraliziranih funkcija) koje je prije financirala središnja država. A te usluge su školstvo, zdravstvo, socijalna skrb i vatrogastvo.
Ukoliko se ovaj zakon usvoji radilo bi se o zaobilaznom rezanju socijalnih usluga. Niti je izgledno da će ova promjena potaknuti (luksuznu) potrošnju koja bi pridonijela otvaranju novih radnih mjesta, a niti će se eventualno povećani prihod od poreza na dodatnu vrijednost vratiti u lokalnu zajednicu. Jedino je izgledno da će se institucije lokalne samouprave svesti na još izraženiju klijentelističku funkciju, a javna dimenzija njihovog djelovanja biti dodatno devastirana. I sve to pod mottom: ne želimo podjele u društvu.