Nova afera potresa hrvatsku vladu, a ovaj put je u središtu pozornosti Tomislav Karamarko, prvi potpredsjednik vlade i čelni čovjek HDZ-a. Prema otkriću zagrebačkog tjednika Nacional, firma njegove supruge Ane Šarić Karamarko, u dvije godine je primila 60.000 eura naknade od Josipa Petrovića, lobista i konzultanta mađarskog MOL-a, za poslove praćenja energetskog tržišta. Sporan status ovog poslovnog odnosa razvidan je iz proste činjenice da je Josip Petrović, inače Karamarkov prijatelj, svjedok u arbitražnom postupku između Republike Hrvatske i MOL-a oko prepuštanja upravljačkih prava MOL-u nad INA-om.
Sumnje u interesnu povezanost MOL-a i čelnih ljudi HDZ-a pobudio je svojevremeno i prijedlog HDZ-a da se izađe iz spomenutog arbitražnog postupka, pokrenutog na osnovu presude bivšem premijeru Sanaderu za primanje mita od MOL-a, koju je Ustavni sud kasnije odbacio. I prije nego što je otkrivena izravna poslovna veza između obitelji Karamarko i lobista MOL-a, tenzije je prilično zaoštrilo i samo otkriće prijateljstva između Karamarka i Petrovića koje je nagnalo Božu Petrova da održi vrlo nervoznu pressicu i naknadno poruči Karamarku da bira između nacionalnih interesa i vlastitih prijatelja. No, ovaj put Petrov nije bio ni izbliza zabrinut za nacionalne interese već je izjavio da je gospodin Karamarko sve rekao najavivši da će sam podnijeti ovaj slučaj Povjerenstvu za sukob interesa.
Kompradorska mizerija
Ovaj put je za paljbu prema Karamarku bio zadužen saborski zastupnik Mosta Miro Bulj koji ga je optužio za ugrožavanje nacionalnih interesa. Vjerojatno će u Mostu ovakve rošade i različite pristupe pravdati unutarnjom demokracijom, ali prije je riječ o izostanku bilo kakve političke kohezije te grupe ljudi. Bulju su se pridružili i zastupnici većine opozicijskih stranaka, uglavnom u modusu: ako su dokumenti autentični Karamarko mora odstupiti. A SDP je najavio i izglasavanje povjerenja. Ono što je u cijeloj priči najzanimljivije jest predočavanje INA-e kao nacionalnog interesa, iako gotovo nikome nije jasno kako bi se taj nacionalni interes ekonomski realizirao.
Premda je SDP pokrenuo arbitražni postupak, nikad od njih nismo čuli dublje kritike privatizacije INA-e, sve se uglavnom svodilo na međustranačke obračune. Miru Bulju i Boži Petrovu također nisu sasvim jasni dometi INA-e kao kompanije od nacionalnog interesa: Bulj može ići toliko daleko da državno vlasništvo nad INA-om opravda svojim ratnim putem, dok se Petrovljevo shvaćanje cijelog slučaja najbolje otkriva u dijametralno suprotnim reakcijama. Da bi se shvatila i pokušala razviti uloga INA-e kao kompanije od nacionalnog interesa, prvo bi se morao valjda utvrditi nacionalni ekonomski interes, odnosno uspostaviti nekakav koordinacijski plan između vitalnih poduzeća i sektora. U kontekstu u kojem je nacionalni ekonomski interes opća privatizacija i poslušna politika uravnoteženog proračuna, papagajsko ponavljanje da se radi o kompaniji od nacionalnog interesa slabo drži vodu.
Najevidentnije su te kontradikcije u slučaju samog HDZ-a. Dok je prvi relevantni međunarodni posjet predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović bio onaj njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, zasnovan isključivo na prijetnji kancelarke da učini sve kako bi Deutsche Telekom zadržao monopolističku poziciju po pitanju optičkih kablova, prva otkrivena međunarodna rabota potpredsjenika Karamarka vezana je uz sumnje za pogodovanje mađarskoj naftnoj kompaniji. Cijela ova priča prvenstveno na vidjelo iznosi mizeriju političke putanje HDZ-a: nakon što su se krajem devedesetih pokazali nemoćnim da uspostave nacionalnu buržoaziju koja će diktirati ekonomsku dinamiku zemlje, danas su postali trećerazredni kompradori koji opslužuje strane interese za sitne provizije. I čini se da su u pravu oni analitičari koji tvrde da je Hrvatsku zahvatio proces “orbanizacije”, samo što se ne radi o kopiranju modela vladanja već o direktnim ustupcima tom modelu.