Nakon nedavnih parlamentarnih izbora na Kosovu pregovori oko nove vlade još su uvijek neizvjesni, no teški izazovi i zadaci pred njom već su poznati. Agon Hamza analizira razvoj situacije i moguće scenarije razrješenja političkih i socijalnih konflikta u zemlji.
Republika Kosovo nikada ne prestaje biti zemljom zanimljivih događaja. Kad kažem zanimljivi mislim na one događaje koji dovode ljude u stanje zbunjenosti i nelagode. Takav je bio slučaj i sa zadnjim izborima održanima 8. lipnja čiji su rezultati iznenadili većinu stanovnika. Iako je Demokratska stranka Kosova, vladajuća stranka u zemlji od siječnja 2008. godine, ponovno pobijedila sa 30,71%, činjenica da je Hashim Thaçi uspio dobiti većinu glasova doista predstavlja iznenađenje. Thaçi je simptom postojećeg političkog i ideološkog sustava u Kosovu. Njegovo je ime simbol dominantnih ideološko-političkih struja u zemlji koja je obilježena najvećom stopom nezaposlenosti u Europi (preko 48%), koja ima jednu od najviših stopa korupcije1 u regiji, koja je najizoliranija zemlja u Europi2 te koja je, povrh svega, podređena dvjema vanjskim silama u korelaciji – Europskoj uniji3 i Republici Srbiji. S time na umu, Thaçijeva je pobjeda itekako iznenađujuća, ako uzmemo u obzir to da on nije samo utjelovljenje te situacije, nego je situacija uglavnom i pretežno rezultat njegovih vlada.
No trebamo li zbilja biti iznenađeni? Bismo li trebali pripisati njegovu pobjedu nezrelosti birača, kako neki političari opozicijske “fronte” tvrde, ili bismo radije trebali proniknuti u političko i ideološko pozicioniranje političke scene u Kosovu da bismo razumjeli Thaçijevu pobjedu?
Thaçijeva ostavština
Osim što je Thaçi amblematično ime za deprimantne neprilike Kosova, njegova pobjeda označava političko siromaštvo na Kosovu – postoji preko trideset političkih stranaka koje se, u biti, ne razlikuju jedna od druge ni po kakvim jasnim političkim pozicijama. Na primjer, sve su ujedinjene oko podrške politici Europske unije i NATO-a, privatnom vlasništvu itd. U tom smislu izborna pobjeda ne bi trebala biti preveliko iznenađenje – u ovoj zemlji prava alternativa ne postoji.
Nije čudno da je odaziv na izbore bio jedan od najnižih u poslijeratnom periodu sa samo 41%. Ne glasajući, ljudi su pokazali svoje mišljenje. No, pitanje je što su htjeli reći?
Još jedan Thaçijev mandat bio bi (gotovo) poguban za budućnost ove zemlje. Postojeći trend mora biti zaustavljen, posebno privatizacija svega postojećeg i (bezuvjetni) pregovori sa Srbijom. Tim više što unatoč činjenici da je pobijedio na izborima, Thaçi nema većinu za formiranje vlade. Opozicija se ujedinila i stvorila postizborni blok koji im osigurava većinu mjesta u novoj kosovskoj Skupštini. U tom smislu novu vladu formirat će tri opozicijske stranke s potporom pokreta Samoopredjeljenje (Vetëvendosje), “lijeve” nacionalističke stranke koja je odlučila podržati koaliciju izvana. Ipak, situacija je otvorena: ili ćemo imati novu koalicijsku vladu koju će stvoriti opozicijske stranke (i manjine) ili izvanredne izbore kroz šezdeset dana. Ustav Republike Kosovo vrlo je dvosmislen u pogledu davanja mandata za formiranje vlade.
Očito da projektanti našeg ustava iz EU-a i SAD-a nisu predvidjeli da bi se takva situacija doista mogla i dogoditi – tu možemo vidjeti granice neoimperijalne mašte. Počela je politička bitka između opozicijskog bloka i Thaçija i perspektiva izgleda mutnije no onoga dana kada je koalicija bila potpisana. Jedina instanca koja može stati na kraj ovim lažnim borbama presuda je Ustavnoga suda.
Neizvjesni suverenitet u kontekstu socijalne katastrofe
Ipak, sljedeća vlada, bilo Thaçijeva ili opozicijska, bit će suočena s gotovo nemogućim zadacima naslijeđenima od prošlih vlada. Navest ću najvažnije zadatke koji bi u krajnjoj instanci mogli imati regionalan učinak. Podijelit ću ih u dva dijela, u “zadatost” situacije i “predviđanja”.
1) Prvo i najvažnije (za sada): podjela sjevera Kosova. Nakon prošlogodišnjeg sporazuma u Bruxellesu između Kosova i Srbije4 to se čini gotovo neizbježnim. Ako se dijalog Prištine i Beograda nastavi (kako se očekuje) potpisivanjem još jednog opasnog sporazuma o Sjeverom Kosovu, to će i službeno učiniti od Kosova drugu BiH. Imat ćemo vlastitu Republiku Srpsku kao prijelaznu fazu prema legalnoj i definitivnoj podjeli sjevera Kosova. Trebali bismo se isto prisjetiti da bi eventualna promjena kosovske granice najvjerojatnije utjecala barem na Makedoniju i BiH. Sporazum iz travnja 2012. godine bio je vrlo uspješan u stvaranju temelja za defunkcionalizaciju Kosova. No nastavak dijaloga Prištine i Beograda u postojećem obliku i na postojećoj platformi na kraju bi mogao rezultirati definitivnim restrukturiranjem granica barem tri zemlje. Sljedeća vlada Kosova trebala bi odmah zaustaviti dijalog, povući potpisivanje sporazuma te započeti dijalog na novom temelju i pod novim uvjetima.
2) Kosovo ima visoku stopu nezaposlenosti, 48% stanovništva, dok 18-20% živi u ekstremnom siromaštvu (s manje od jednog dolara dnevno). Ekonomsku poziciju ove zemlje unazadile su politike MMF-a i EU-a od 2000. godine, utemeljene na privatizaciji svega, uništavanju domaće proizvodnje i poljoprivrede orijentacijom kosovske ekonomije na uslužne djelatnosti i trgovinu.
Na temelju tih činjenica možemo izvesti sljedeća predviđanja:
1) U danoj političko-ekonomskoj kosovskoj konjunkturi, demonstracije, prosvjedi, neredi i drugi oblici socijalnih nemira postaju nužnost. Iako neredi i društveni nemiri nisu po definiciji rješenje za situaciju, ipak mogu postati uvjeti za otvaranje mogućnosti za novu situaciju. Drugim riječima, pobuna može otvoriti prostor novoj političkoj intervenciji. Ljutnja ili razočaranje (ili čak loši životni standardi) nisu sami po sebi prava politička kategorija. Neredi u Kosovu u travnju 2004. jasan su primjer toga.
Nadalje, uz neorganiziranu i posve marginalnu ljevicu, snage reakcije uvijek-već ostvaruju hegemoniju u narodnim prevratima. Nova vlada, ako uspije izdržati četiri godine mandata, morat će se nositi s narodnim nezadovoljstvima svih vrsta koji će, prema mom mišljenju, buknuti u obliku (nasilnih) demonstracija i nereda.
2) Nova će se vlada također morati nositi s ključnim problemima Kosova: problemom neoimperijalnih struktura u zemlji, koje do neke mjere imaju određujuću ulogu u političkom i ekonomskom životu zemlje. Dok se trupe NATO-a polako povlače sa Kosova5, prisutnost nekoliko misija EU-a u zemlji još uvijek je vrlo problematična. Očito nasilje neće biti ni od kakve pomoći u ovoj domeni, naprotiv, pojačalo bi prisutnost, učinkovitost i uplitanje neoimperijalne administracije u zemlji. Sa strukturama EU-a moramo provesti pragmatičan i strpljiv dijalog dok istovremeno jačamo državne aparate.
Kakva alternativa?
Kada se sve uzme u obzir, situacija se čini vrlo očajnom i beznadnom za bilo koju od stranaka koje će formirati vladu. Nadalje, situacija postaje još gorom kada pomislimo na slabost, odnosno nepostojanje ljevice. A kad kažem ljevica ne mislim na tip ljevičarskog pokreta kao što je Vetëvendosje (socijaldemokratski s određujućom nacionalističkom pozicijom), nego na pravu radikalnu ljevicu koja nije angažirana ni u kakvom promatranju sebe kao žrtve Drugoga, čija pozicija priznaje kapitalizam sam po sebi kao glavnu društvenu kontradikciju.
Na ovim izborima ljevica nije uspjela artikulirati jasne pozicije kao ni mobilizirati mase protiv postojećih političkih stranaka. U tom pogledu, smatram da je najvažnija stvar to da (takozvana) ljevica (s nacionalističkim stavovima) neće imati pravo djelovati svemoćno ili još gore, s više moralne i patronizirajuće pozicije kada ljudi izađu na ulice, niti u slučaju nasilja, jer će pomagati u stvaranju uvjeta za takvu pobunu time što ne pruža ljudima zajednički cilj. Jednostavnije rečeno, za rješenje situacije nacionalna pripadnost se pokazala nedovoljnom. Prosvjede protiv visoke nezaposlenosti neće moći kontrolirati stranka ili pokret koji se ne suočava sa stvarnim izvorom problema.
Usprkos tome, ne možemo se jednostavno prepustiti očaju i tvrditi da je situacija beznadna te da smo podbacili. Primarni je zadatak usredotočiti se na pružanje jasne i nedvosmislene pozicije, kao i na mobilizaciju masa protiv podjele zemlje i protiv privatizacije postojećih državnih ili javnih tvrtki. Samo nova pozicija iz perspektive radikalne ljevice može nas izvući iz postojećih deprimantnih neprilika.
S engleskog prevela: Dorotea-Dora Held
- Iako, bilo bi iznimno važno analizirati korupciju kao nepolitičku kategoriju. Nipošto ne branim korupciju, ali pozicioniranje korupcije kao primarne kontradikcije već je izgubljena bitka. Antikorupcijska borba ne pripada polju politike, to je stvar tehnokracije. To nadalje potvrđuje i činjenica da zalaganje protiv korupcije ne dijeli političko polje ni na kakav značajan način. Tko bi bio “za” korupciju? [↩]
- S kosovskom putovnicom može se putovati bez vize samo u sedam zemalja na svijetu. [↩]
- Ovdje bi se moglo prigovoriti da ne spominjem prisustvo NATO-a u Kosovu, no sada već nekoliko godina NATO nije faktor u zemlji – nemaju ni dovoljno trupa ni drugih kapaciteta za “zaštitu” Kosova od invazije ili pak za uspostavljanje reda u zemlji u slučaju demonstracija, nereda itd. [↩]
- Prošlogodišji pregovori između Beograda i Prištine pod “pokroviteljstvom” EU i vodstvom Catherine Ashton rezultirali su potpisivanjem Briselskog sporazuma u travnju koji je omogućio de facto priznanje Kosova od strane Srbije, ali i formiranje Zajednice srpskih opština na Kosovu. Sporazum su pozdravili EU, NATO i OSCE, a barunica Ashton ga je nazvala važnim korakom prema europskim integracijama. U lipnju, prilikom ratificiranja sporazuma u kosovskom parlamentu, pokret Vetëvendosje je organizirao prosvjed protiv “podjele zemlje po etničkim linijama”. op. ur. [↩]
- Možemo najaviti dobre vijesti za ljevicu: Amerikanci već planiraju zatvaranje vojnih baza u Kosovu. [↩]