Na jučerašnjem tradicionalnom obilježavanju tragičnih događaja iz kasnih osamdesetih u većinski turskom gradiću Džebelu na jugu Bugarske prvi puta je došlo do konflikta između sudionika i organizatora. Riječ je o skandalu koji govori dosta ne samo o manjinskoj politici, već i o općoj političkoj dinamici u toj zemlji. Naime gradić Džebel je 1989. godine bio poprište masovnih protesta na kojima su etnički Turci zahtijevali pravo na korištenje svojih tradicionalnih imena koje je država u tom periodu nastojala “bugarizirati”. Nakon sukoba koji su eskalirali i u drugim dijelovima zemlje, pretpostavlja se da je više stotina tisuća pripadnika turske zajednice trajno napustilo zemlju i naselilo se u susjednoj Turskoj.
“Proces preporoda” koji je vlada započela sredinom osamdesetih u snažnom je kontrastu prema politici koju je uspostavila prva komunistička vlada neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Velika turska zajednica koja je prije stotinjak godina činila 10%, a danas čini oko 8% stanovništva, u više se valova selila preko turske granice koja se sama u proteklih 130 godina više puta pomicala. Tek su uspostavom socijalizma učinjeni ozbiljniji napori da se toj zajednici osigura ravnopravnost i kulturna autonomija. No dobri odnosi bugarskih vlada prema turskoj manjini nisu dugo trajali, pa je već sredinom 1950-ih došlo do postupnih ukidanja politika poticanja posebnosti, u korist koncepta “bugarskih državljana različitog porijekla”.
Proces zaoštravanja nacionalističkih politika usko je slijedio prvo neformalno, a onda i formalno odustajanje od socijalističkih politika. Kada je realsocijalistički model bankrotirao, od njega je prva odustala partijska elita, koja je nedostatak ideološkog pokrića za nastavak svoje vladavine nastojala tražiti u nacionalizmu. To je osobito eskaliralo krajem osamdesetih, kada je režim na izdahu napao bugarske Turke, oduzimajući im čak i pravo na posebna imena. Jedna od bizarnosti bugarske politike je i to da su korijeni tranzicijske ekstremne desnice zapravo u “frontovskim” organizacijama bivše partije orijentiranima na borbu protiv Turaka.
Etnička artikulacija socijalnih problema
I prije formalnog kraha bivšeg režima, bugarski su Turci zajedno s drugima koji su se protivili politici “nacionalnog ujednačavanja” formirali Pokret za prava i slobode (DPS), koji do danas ostaje važan faktor političke scene. DPS formalno nije turska stranka, jer su etničke organizacije još uvijek zakonom zabranjene. Dapače, iako se deklarira kao “liberalna” stranka, u bugarskom političkom kontekstu DPS se često smatra “ljevicom” zbog svog “populizma“, odnosno sklonosti da brani interese ne samo ekonomski marginaliziranih Turaka, već i drugih (osobito muslimanskih) zajednica u sličnom položaju, poput Pomaka ili Roma. Ta je pozicija DPS-a bila i uzrok podjele koja se dogodila krajem prošle godine.
Naime, bivši predsjednik Lütfi Mestan je u periodu 2013.-2015. godine pokušao stranku približiti turskim vanjskopolitičkim interesima, što je naposljetku dovelo do njegove izvanredne smjene, nakon čega je osnovao novu stranku Demokrati za odgovornost, slobodu i toleranciju (DOST, kratica na turskom znači “prijatelj”). Ta je stranka odmah proglašena za “desnicu”, što podrazumijeva predanost “euroatlantskim vrijednostima” i ekonomskom liberalizmu, a to je politička platforma koju DOST dijeli s bugarskim strankama koje su trenutno na vlasti. U svom pokušaju da preokrene karakter turske politike, Mestan je očekivano dobio potporu i bugarske i turske vlade.
Iako je uspjeh DOST-a do sada bio vrlo ograničen, razdor je eskalirao uoči jučerašnje komemoracije u Džabelu, gdje je gradonačelnik Bahri Omer iz DOST-a pokušao DPS-u zabraniti dolazak. Pokušaj eliminacije te stranke iz obilježavanja se po svemu sudeći Mestanu i Omeru obio o glavu jer su obojica jučer dočekani zvižducima i povicima “izdajice”, a velik dio publike im je također tijekom govora demonstrativno okrenuo leđa. Unatoč institucionalnoj potpori, koja je i jučer potvrđena sudjelovanjem turskih dužnosnika koji su otvoreno lobirali za DOST, pokazalo se kako etnička politika ne nudi adekvatna rješenja za bugarske socijalne probleme. Čak i ako je artikuliran kroz “manjinsku” problematiku, ograničeni socijalni populizam DPS-a ostaje privlačniji od ekonomskog liberalizma pa makar i s blagoslovom iz Ankare.