Ekspertna radna skupina za provođenje Cjelovite kurikularne reforme održala je u srijedu (25. maja 2016.) konferenciju za tisak s temom nastavka rada radne skupine. Njezin voditelj Boris Jokić zatražio je od ministra znanosti obrazovanja i sporta Predraga Šustara razrješenje s mjesta voditelja projekta. Ovaj razvoj događaja uslijedio je nakon što je Jokićeva skupina Ministarstvu znanosti obrazovanja i sporta (MZOS) dala ultimatum da se “jasno odredi prema političkim i cenzorskim pritiscima koji se na nju vrše”.
Problem je nastao kad je nova postava u MZOS-u došla na ideju da sedmeročlano stručno tijelo nadopuni s još 10 novih, (konzervativnih) članova koji su u prethodnom periodu stajali na suprotnim stranama kurikularne reforme i bili njezini glavni oponenti. Dosadašnji, višegodišnji rad na reformi time je doveden u pitanje, a govorilo se i o tome da bi prestankom rada na reformi propalo i 45 milijuna kuna iz javnog proračuna koliko se Hrvatska u pet godina obećala izdvojiti za obrazovnu reformu, kao i dodatnih 300 milijuna eura odobrenih ovome projektu iz europskih sredstava. Razočaranje razvojem situacije pokazalo je i stotine nastavnika koji su također sudjelovali u reformi, što su izrazili rezigniranim pismom kojim pozivaju roditelje na emigraciju iz države ukoliko žele dobro svojoj djeci.
Ograničenja liberalnih strategija
Ostavka radne skupine i rezignacija nastavnika nije tek podizanje bijele zastave i predaja borbenih položaja uzrokovana moralnom indignacijom kao ultimativnim činom poštenja u nepoštenoj – korumpiranoj – društveno političkoj okolini. Ovakav razvoj stvari prije svega je indikator ograničenja strategija koje se baziraju na depolitizaciji političkih i društvenih pitanja, a koji svoj odraz ima u “osjećaju kraja” i aktivističko političkog beznađa. Suprotno očekivanjima položenima u strategiji “struka ispred politike” i “ne možemo pristati na političke utjecaje s lijeva, desna ili centra” u nadi da će depolitizacija relevantnih društvenih tema kao rezultat imati bavljenje pukim sadržajem poput informatike, ili zdravstvenog odgoja, ono što se zapravo dogodilo ne može nas čuditi.
Liberalne strategije, na kakvima se bazira i kurikularna reforma, ne mogu adekvatno odgovoriti konzervativnim desničarskim napadima što kooptiraju liberalne i lijeve metode te ih politiziraju ispunjavajući ih primarno političkim i vrijednosnim sadržajem što je pristup koji ove teme čini prijemčive širokoj narodnoj bazi koja na temelju toga potom formira mišljenje i donosi stavove o temama koje ih se dakako tiču, poput zdravstvenog odgoja djece.
Pokušaji postavljanja kurikularne reforme kao nečeg objektivnog što se ne tiče politike, pa time onda niti društva i javnosti, već kao sadržaja kojim se trebaju baviti samo visokoobrazovani stručnjaci, suštinski su politički pogrešni. Upravo zbog toga jer ne mogu senzibilizirati demokratsku bazu za ova pitanja. A bez takve senzibilizacije javnosti, stečena prava nema tko da obrani.
Da se pitanje kurikularne reforme postavilo kao pitanje odgajanja i obrazovanja djece na načelima solidarnosti, društvene, seksualne i zdravstvene odgovornosti za sebe i okolinu, kao pitanje informatičke pismenosti od prvog osnovne i jednake dostupnosti kvalitetnog obrazovanja svoj djeci, neovisno o bogatstvu ili siromaštvu obitelji, što su sve teze koje se nalaze u samoj reformi, teško bi konzervativne snage takvom lakoćom srušile radnu skupinu. Umjesto poruke obrazovna reforma svih nas se tiče, liberalna strategija svodila se na prepustite sve stručnjacima i ne miješajte se. Stoga promjena koju su zazivali članovi radne skupine nije bila takva s kojom se javnost mogla poistovjetiti. Javnost u konačnici niti nije bila adresat radne skupine (to su bili poslodavci kao simboli tržišta rada), zbog čega je onda izostala i obrana kurikularne reforme.