Od ukupno 64 smrtno stradale osobe u prošlogodišnjem požaru u bukureštanskom noćnom klubu Colectiv, čak 38 preminulo je zbog infekcija zadobivenih u bolnicama kamo su poslani na liječenje neposredno nakon požara. Zaprepašćujuću istinu o razrijeđenim defincijensima koje su bolnice koristile otkrile su jedne sportske (sic!) novine, a obrat koji se potom dogodio razotkrio je umiješanost državnih aparata u pogodovanje privatnim poduzetnicima te u konačnici rezultirao još jednom smrću.
Čitatelji Biltena su već dobro upoznati s glavnom temom kojom se rumunjsko društvo bavi – korupcijom – uporno definiranom kao pojavu inherentnu komunizmu. Posljednjih dvadeset i šest godina korupcija se prikazuje kao dominantno društveno zlo i posljednji kamen spoticanja na putu razvoja i blagostanja. Unatoč tomu što ima veoma široku eksplanatornu funkciju, u praksi se definicija korupcije isključivo svodila na korumpirane političare. Kazneni progon političara i iskorijenjivanje njihova kriminalnog utjecaja u društvenom životu nakon 2004. godine postaje glavni politički proces koji je u narednom desetljeću ubrzan.
S izborom novog predsjednika 2014. godine, činilo se kako se taj proces bliži svome kraju; svakodnevno su podizane optužnice protiv političara, uništene su stare mreže moći, a postkomunističke političke stranke i njihovi vođe izgubile su kredibilitet. Od tranzicijskog sna koji je nekoć predstavljao utopiju, antikorupcijska kampanja sada je postala norma. Kritičari su isticali njezine potencijalno malverzacijske i nedemokratske karakteristike te nedostatak političkog nadzora. Pravosuđe i tajne službe, glavni akteri antikorupcijske kampanje, etiketirali su svaki pokušaj prokazivanja kampanje kao neumjesan politički utjecaj. Svojevremeno pod kontrolom, državni aparat postaje autonoman u odnosu na politiku, netransparentan i odviše moćan. Borba protiv korupcije uspostavila je de facto izvanredno stanje u društvo. Ono je postalo i ozakonjeno kada je Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost proglasilo korupciju prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Na taj su način tajnim službama proširene ovlasti u borbi protiv korupcije što im je omogućilo i veću prisutnost u javnim odnosima i lobiranjima, izvan nadzora javnosti.
Ta je mobilizacija pripremila teren za veoma surov društveni antagonizam u kojemu su korumpiranim političarima suprotstavljene pristalice antikorupcijske kampanje. Svaka, pa čak i najblaža kritika koja je išla onkraj antagonizma osporavana je pod sumnjom da radi u korist korumpiranih političara. Ukratko, većina je ljudi bila spremna žrtvovati demokraciju i vladavinu prava ukoliko je to značilo izgon korumpiranih političara. Ta se ideja materijalizirala nakon tragedije u noćnom klubu Colectiv. Odgovornost za jezive smrti šezdeset i četvero ljudi u klubu koji je zahvatio požar bila je, bez imalo sumnje, hitro prebačena na korupciju. Fraza “Korupcija ubija” poslužila je ne samo kao veoma apstraktno pojašnjenje za tragediju, nego i politički slogan pod kojim su na ulice izašle desetine tisuća ljudi tražeći ostavku vlade. U tomu su i uspjele. Novi tehnokratski premijer koga je izabrao predsjednik umjesto naroda, obasut je hvalospjevima jer u sastav nove vlade nije uključio političare karijeriste već svoje tehnokratske istomišljenike.
No, paradoksalno, tragedija u klubu Colectiv nesumnjivo će ostati upamćena i kao pojava s najintrigantnijim (i neželjenim) posljedicama u rumunjskoj povijesti. Osim što je ustoličila korupciju kao ultimativno obrazloženje za sve, pripremila je teren i za njezinu razgradnju i subverziju iznutra. Tako priča o korupciji postaje sve zamršenija, a neprikosnoveni narativ s binarnim oprekama korupcija/antikorupcija, dobri/loši momci poprima neočekivani obrat.
Pogodovanjima do bolnica kao bioloških bombi
Začeci raspleta ove priče pojavljuju se nedugo nakon tragedije kada su svakojaki problemi zdravstvenoga sustava izašli na vidjelo. Manjak bolničkog osoblja, nedovoljni kapaciteti za smještaj i liječenje pacijenata s teškim opeklinama, proturječnosti u izvješćima koja su vezana uz intervencije hitnih službi u noći tragedije te mnoštvo ostalih pojedinosti ukazuju na to da postoji nešto više od korupcije. Tragedija je pobudila sumnje u disfunkcionalan, financijski potkapacitiran i krajnje nepouzdan zdravstveni sustav. Sumnjičavost je uzela maha kada se utvrdilo da je samo dvadeset i šestero ljudi umrlo u klubu tijekom požara, dok su ostali umrli u bolnicama. A kada su neki od pacijenata prebačeni u inozemstvo radi liječenja, pojavila su se izvješća o njihovoj izloženosti ozbiljnim infekcijama. Ona upućuju na nedostatak odgovarajuće medicinske skrbi u bolnicama (pacijenti s opeklinama se moraju liječiti u sterilnim prostorijama) i na raširenost infekcija unutar bolnica. Jednostavno rečeno, ljudi su spašeni od požara u klubu samo zato da bi ležali u leglu klica i bakterija jednom kada dospiju u bolnicu. Stoga eskalacija smrtnih slučajeva i ne treba čuditi.
Istraživački novinar Cătălin Tolontan i njegove kolege iz Gazeta Sporturilor (Sportske novine), javnosti poznati po razotkrivanju mega-korupcijskog skandala u koji je bio upleten prijašnji ministar komu se trenutno sudi za korupciju, slijedili su trag svojih izvora strateški pozicioniranih u zdravstvenom sustavu. Ti upućeni ljudi su bili spremni progovoriti i podastrijeti iznimno važne uvide u srž problema. Da sustav pati od niza problema znali su svi građani, no njihov je razmjer bio naprosto zaprepašćujući. Temeljita novinarska istraga zaključila je da su dezinficijensi koje su koristile bolnice diljem Rumunjske znatno razrijeđeni, katkad deset puta ispod nominalne vrijednosti. Umjesto da ubijaju klice i bakterije ta su dezinfekcijska sredstva zapravo poticala njihovo širenje. Slijedom toga, bolnice diljem zemlje su zapravo bile biološke bombe. Jedan od glavnih opskrbljivača tih dezinficijensa je bila kompanija Hexi Farm, koja je dostavljala dezinficijense u tristo i pedeset bolnica diljem zemlje. Prema izračunima novinara, ta je kompanija svaka tri dana potpisivala ugovor s državnim bolnicama. Ti su podaci otkriveni kada je bivši radnik Hexi Farma novinarima pokazao dva interna dokumenta koja je uzeo prije odlaska iz kompanije. Radilo se o receptima koji su jasno pokazivali da su Hexi Farmovi proizvodi razrijeđeni. Ovo otkriće predstavljalo je vjerodostojno obrazloženje za veliki broj smrtnih slučajeva koji su uslijedili nakon što su se pacijenti dovezeni iz kluba Colectiv zarazili u bolnici, i time je otvorena Pandorina kutija.
Isto su potvrdila još dva izvora. Štoviše, državni dokumenti iz 2013. i 2014. godine su ustanovili da postoje problemi s Hexi Farmovim proizvodima, ali ispostavilo se da rumunjske vlasti nisu naložile nikakvu istragu koja se odnosila na dezinficijense ili antiviruse korištene u bolnicama. Nijedna istraga. Ni za jedan proizvod. Čak ni za koje su dokumenti ustanovili problematičnima. Ne postoji legislativa s kojom bi se pokrenula istraga kao ni državni laboratoriji koji bi proveli ispitivanja na proizvodima. Da bi dobili pečat ili dopuštenje od države, kompanije koje proizvode dezinficijense moraju samostalno provesti kemijsku analizu svojih proizvoda. To je učinio i Hexi Farm. Kakvog li iznenađenja: vlasnik laboratorija koji je proveo analizu usklađenosti njihovih proizvoda sa zakonskim propisima je Dan Condrea, vlasnik Hexi Farma. Suvišno je reći da su proizvodi uvijek zadovoljavali tražene standarde.
Javno-privatni poduzetnički duh
S druge strane, bolnice nemaju sredstava kako bi ovjerile proizvode koje koriste čak ni u pogledu njihova sadržaja. One mogu samo mjeriti učinke, na primjer, količine bakterija prije i poslije korištenja nekog dezinficijensa. Neke bolnice su pronašle nepravilnosti, ali njihova izvješća su se izgubila na putu između lokalnih uprava za sanitarnu inspekciju i središnje uprave u Bukureštu. Osim toga, većina bolnica je eksternalizirala usluge vođenja svojih arhiva gdje su pohranjene i evidencije o neučinkovitim dezinficijensima. Dan Condrea je indirektno vodio firmu koja je pružala te usluge nekolicini bolnica diljem zemlje.
Kao takav, Hexi Farm je neizbježno bio uspješna kompanija. U intervjuu sa spomenutim novinarima, Dan Condrea istaknuo je kako je kompanija u 2015. godini imala prihod od pet milijuna eura. Štoviše, neposredno nakon tragedije u Colectivu, kompanija je sklopila ugovore za isporuku veće količine dezinficijensa bolnicama, od kojih je jedan bio u vrijednosti od šesto tisuća eura. Od kompanije koja je doprinijela krizi širenja infekcija u bolnicama zbog svojih razrijeđenih dezinficijensa sada je zatražena još veća isporuka.
No dezinficijensi nisu bili samo razrijeđeni, nego i skupi. Hexi Farm je kupovao aktivne supstancije koje se koriste u dezinficijensima od offshore kompanije sa sjedištem na Cipru čiji je vlasnik – već pogađate tko – Dan Condrea. Ta je kompanija prodavala proizvode po sedmerostruko skupljoj cijeni od one na regularnom tržištu što je u nekoliko navrata podiglo cijene i Hexi Farmovih proizvoda dok im je kvaliteta deseterostruko opala. Bolnice su na kraju otkupljivale proizvode po tim napumpanim cijenama.
Jedan je ravnatelj bolnice rekao novinarima da se pet godina pokušavao osloboditi Hexi Farma i dobiti novog proizvođača nakon što je doznao koliko su im proizvodi skupi. No pokušaji su bili uzaludni. Čini se da su akvizicijska pravila favorizirala Hexi Farmove proizvode. To je potaknulo novinare da istraže put novca prateći jednu offshore kompaniju. Iako je u trenutnoj fazi istrage ovo nemoguće dokazati, izvori upućuju na to da su se tim novcem podmićivali ravnatelji bolnica i druge visokopozicionirane osobe u ministarstvu zdravstva te ostalim državnim institucijama.
Neučinkovitost antikorupcijskih institucija
Izgleda da ovakve optužbe nisu neosnovane i da se već naširoko znalo za njih. Ured za antikorupciju 2012. godine primio je pritužbu na navodno namještene natječaje koji su išli u korist Hexi Farma. Taj je slučaj nakon dvije godine zatvoren, bez ijedne provedene istrage i bez obrazloženja za to. Još je intrigantnije što su tajne službe, slijedeći novinarsku istragu, javnosti obznanile da su o razrijeđenim Hexi Farmovim dezinficijensima informirale pravosudne organe i ostale institucije vlasti (Ured premijera i predsjednika). Navodno se radilo o više od petsto priopćenja u posljednjih par godina. Sve su institucije, uključujući i bivšeg premijera i predsjednika, zanijekale da su takva priopćenja primili. Parlamentarna komisija trenutno nastoji utvrditi postoje li ti dokumenti kako bi ih podastrijela javnosti. Neki su članovi Komisije, među kojima je i aktualni predsjednik, potvrdili da priopćenja postoje, ali da ne mogu govoriti o njihovu sadržaju. Budući da je rad tajnih službi izuzet iz javnog nadzora, neznatne su šanse da će ta priopćenja uskoro biti dostupna javnosti.
Stoga je javnosti prepuštena odluka komu će vjerovati: tvrdnjama tajne službe da je poslala priopćenja na koja mjerodavne institucije nisu primjereno odgovorile ili državnim organima koji odgovaraju da takva priopćenja nisu nikada primili što implicira da tajna služba nije odradila svoj posao. Da bismo dodatno zakomplicirali priču, valja napomenuti i to da su bivši predsjednik Traian Băsescu i bivši premijer Victor Ponta prijašnjih godina odlazili u inozemstvo na operacije (u kirurškim je zahvatima rizik od infekcija najveći).
Dok je trajao ovaj ping-pong između institucija koje se se nemilosrdno razbacivale s optužbama i insinuacijama, uslijedila su nova otkrivenja. Synevo, jedna od najvećih kompanija za medicinska ispitivanja kupovala je i koristila razrijeđene Hexi Farmove u Rumunjskoj i Bugarskoj. Rumunjska vojska koristila je iste proizvode u svojim vojnim bolnicama u Iraku, Afganistanu i Bosni.
Teorije o jednom samoubojstvu
Dvadeset i drugoga svibnja priča zadobiva novi i dramatični obrat. Pod okolnostima koje još nisu razriješene, u bukureštanskom je predgrađu smrtno stradao Dan Condrea zabivši se s automobilom u drvo. Od siline udarca Condrea je ostao na mjestu mrtav, a njegovo je tijelo bilo toliko unakaženo da ga je bilo moguće identificirati samo po odjeći i kasnije DNK – analizi. Na mjestu nesreće nije bilo tragova kočenja. Sljedeći je dan Condrea trebao doći na ispitivanje u Ured za antikorupciju nakon što je pokrenut kazneni postupak vezan uz djelatnosti Hexi Farma.
Neminovno, ta je iznenadna i tragična smrt pod nerazjašnjenim okolnostima pobudila svakojake teorije zavjere. Najpopularnija od njih tvrdi da je Condrea bio prisiljen na samoubojstvo kako istražiteljima ne bi rekao čitavu priču. Otkako je pokrenuta novinarska istraga, Condrea se žalio da je riječ o uroti kojoj je cilj zbaciti njegovu kompaniju s tržišta u korist neimenovane multinacionalke. Na početku iste istrage pojavio se i jedan izvor koji je govorio o tablici u Condreinom laptopu koja navodno sadrži imena svih ljudi koji su upleteni u slučaj. Sada se može tek nagađati što se dogodilo s tim laptopom.
Smrt glavnog osumnjičenika najvjerojatnije će odvesti slučaj u nekom novom, neočekivanom smjeru. Kao što je uvijek slučaj s misterioznim pričama prepunih pitanja, bizarnih detalja i nejasnoća, i ova će doprinijeti stvaranju novih teorija zavjere i sumnji. Navodno je Condrea ostavio vrlo kriptičnu poruku na prozoru automobila koji je inače vozio, a istražitelji su je pronašli dan nakon nesreće (drugi u kojem je pronađen mrtav je rijetko vozio). Opisi nesreće koja se dogodila na seoskoj cesti izvan Bukurešta bez prisutnosti svjedoka su kontradiktorni i ne podudaraju se.
Još više zapanjuje što Condrea taj dan nije bio ni pod policijskom ni pod prismotrom tajnih službi. S obzirom da to da se radi o visoko profiliranom slučaju i tvrdnjama tajnih službi da su cijelo vrijeme znale za njegovu upletenost u kriminalne aktivnosti, bizarno je što u tako kritičnom stadiju istrage nije bio pod prismotrom. Još je čudnije što Condrea nije bio pod policijskom prismotrom s obzirom na to da je sljedeći dan trebao imati sastanak s tužiteljem u vezi javnog saslušanja zbog optužbi za korupciju. Jesu li te okolnosti bile isplanirane ili je tek riječ o previdu koji bi ozbiljno naštetio reputaciji tajnih službi i policije?
Zavjere i institucionalni podbačaji
Ove nejasnoće potaknule su osnivanje “dvaju škola mišljenja” koje imaju mnogo zajedničkoga u sebi; s jedne strane se nalaze oni koji vjeruju u pretjeranu umiješanost i super-moći tajnih službi, a s druge skeptici koji tvrde da tajne službe bez obzira na medijsku halabuku i budžet s kojim raspolažu nisu nimalo pod kontrolom. Zavjera je obilježje prve, a institucionalni podbačaj druge škole.
Prema obje bismo, do daljnjega, trebali zauzeti drukčiji stav. Prvo, valja istaknuti da je antikorupcijska kampanja trebala uvesti transparetnost i racionalnost u opskuran i varljiv univerzum kojim dominiraju privatni interesi, a dogodilo se suprotno; teorije zavjere cvatu u ozračju totalne opskurnosti, sveopćeg nepovjerenja i kontradiktornih informacija. Institucije za koje se činilo da su sposobne boriti se protiv korumpiranih političara za opću društvenu dobrobit zaglibile su u nepovjerenje i njihov rad uvelike gubi društveni oslonac te izmiče javnom nadzoru.
Drugo, dok je cjelokupan fokus antikorupcijske kampanje bio na političarima i njihovim aferama, ispostavilo se da su u jednoj od najvećih, ikada otkrivenih korupcijskih mreža s doslovno smrtonosnim posljedicama u sprezi bili lokalni poduzetnici i državni službenici. Neki bi možda rekli da je upravo ova vrsta korupcije bila toliko specifična za tranzicijske godine, ali je tek sada isplivala na površinu kao njezin epitom zbog toga što je iznjedrila brojne žrtve i tako pogodila u živac. “Korupcija ubija” – da, ali ne metaforički kako su implicirali prosvjednici nakon Colectiva nego u pravom smislu te riječi; privatni investitori nastavit će profitirati čak i pod cijenu ubijanja drugih. Zahtjev za profitom nadmašuje sve ostala razmatranja.
Proizvodi postkomunističkog ozračja
Kada su svi obrisi ove slike istureni u javnost, prvobitna je reakcija očekivano bila indignacija, no odmah je zatim uslijedilo moraliziranje. Dan Condrea i njegovi sljedbenici su opisani kao čudovišta, degenerirana ljudska bića kadra riskirati ljudske živote za vlastitu dobit.
Slično se dogodilo i nakon požara u Colectivu s vlasnicima kluba. Međutim, te moralističke reakcije zamagljuju srž problema; ti ljudi nisu čudovišta ni kojekakvi pohlepni podljudi. Oni su naprosto proizvod postkomunističkog ozračja deregulacije i privatizacije državne imovine. Jednostavno rečeno, oni su racionalni akteri koji su se okoristili mogućnostima i načinom na koji su stvari funkcionirale u novonastalom okruženju. Zaista, ako treba nekoga okrivljavati, to su onda političari. Ali ne za korupciju kako to već obično biva, nego za kriminalan način s kojim dopuštaju rezanje državnih investicija pod parolom neoliberalizma već dvadeset i šest godina. Deregulacijom i rezanjem državnih sredstava oni su transformirali ključne institucije države kao što su bolnice i laboratoriji u igrališta za poduzetnike i službenike u potrazi za profitom.
U dvadeset i šest godina političari su se borili protiv države; nastojali su je demontirati, oduzeti joj moć i onesposobiti njezine kapacitete za nadzor. U velikoj su mjeri i uspjeli, naročito u onomu što Bourdieu naziva lijevom rukom države. Ali istovremeno je, kako sam pojašnjavao u prethodnim člancima, represivno krilo države osnažilo. To se prvenstveno odnosi na tajne službe, policiju i pravosuđe koji su ojačali u tolikoj mjeri da su ostvarili znatnu autonomiju i postali glavni nositelji antikorupcijske kampanje. Željeli su biti izuzeti iz političkog nadzora i zaštititi svoju autonomiju i unutrašnju hijerarhiju od političkog uplitanja. Kao takva, država je sada oslabljena, podrazvijena i financijski potkapacitirana dok se političare diskreditira i ismijava. Zbunjen i bespomoćan, narod je prepušten izvjesnostima koje nude teorije zavjere i primamljivim obećanjima ekstremne desnice.
S engleskog prevela Nikolina Rajković