“Nije li licemjerno okrenuti se protiv svog bivšeg zaštitnika?”, upitao je na “aktualnom satu” mađarskog premijera Viktora Orbána zastupnik ekstremno desne stranke Jobbik Márton Gyöngyösi. Pitanje se dakako odnosi na američkog milijardera mađarskog porijekla, Georgea Sorosa, koji je svoje znatno bogatstvo, osobito u proteklih trideset godina, nastojao iskoristiti u cilju uspostavljanja “liberalnih demokracija” u istočnoj Europi, ali nerijetko i drugih ciljeva američke vanjske politike. Status financijera “sektora” nevladinih organizacija koje su se često bavile manjinskim i ljudskim pravima, te istodobno neslužbenog predstavnika geopolitičkih kalkulacija zapadnih sila, kao naposljetku i njegovo židovsko porijeklo, učinili su Sorosa idealnom metom istočnoeuropske desnice.
Soros je tako mogao postati dežurni krivac za neostvarene tranzicijske ambicije, poput nacionalnog preporoda i projekta poništavanja posljedica modernizacije u vrijeme socijalizma, koje je “sabotirao iznutra” stvarajući svoje “plaćenike”. Time je naposljetku tranzicijska desnica “nevladinom sektoru” svjesno davala veći značaj no što su elitne grupice profesionalnih boraca za obranu srednjoklasne moralnosti u tom specifičnom kontekstu ikada mogle imati. Riječ je zapravo o strategiji sličnoj antisemitizmu 1930-ih koja prijezir prema “eliti” pažljivo artikulira kao prijezir prema manjinama i modernizmu. No iako je u međuvremenu o Sorosu izgovoreno sve ono što se službenoj vanjskoj politici SAD-a uvijek moralo prešutjeti, on nipošto nije uvijek bio smatran neprijateljem tranzicijske desnice.
Posvađani blizanci
“Soros je pomogao rušenju komunizma”, odgovorio je Orbán na već spomenuto pitanje, opravdavajući činjenicu da su ne samo on osobno, nego i većina vodstva njegove stranke Fidesz koja je danas apostrofirana kao prijetnja Europi i “liberalnoj demokraciji”, zapravo bili stipendisti istog tog Sorosa koji ih je politički stvorio u svakom smislu. U međuvremenu, bivši su prvoborci mađarskog liberalizma otkrili kako, uslijed socijalne katastrofe do koje su dovele politike koje je promovirala “međunarodna zajednica”, demagoška kritika tih politika upakirana u teoriju zavjere može biti politički oportun potez. Ovdje dakako na scenu ponovno stupa Soros, sada u sasvim novoj ulozi židovskog velikog meštra antinacionalnih spletki koji je, između ostalog, dakako odgovoran i za “migrantsku krizu”.
“Postoje određene međunarodne sile koje rade na dovođenju što je više moguće migranata u Mađarsku…”, svjesno huškački i podlački lagao je Orbán u istom odgovoru, neprecizno aludirajući na teorije zavjere prema kojima američki predsjednik Barack Obama i Soros, crnac i Židov, rade na uništavanju bijele i kršćanske Europe umjetno proizvodeći rasno inferiorne izbjeglice kako bi ugrozile biološku samoopstojnost rasno superiornog kontinenta. Paradoksalno, iako u drugačijem geopolitičkom ključu, Soros je sam zastupnik vrlo slične teorije zavjere prema kojoj je izbjeglice umjetno proizveo ruski predsjednik Vladimir Putin, kako bi istim migracijama oslabio Europu i time Zapad, te tako ugrozio napredak demokracije i ljudskih prava, kao i (manje eksplicitno) američke geopolitičke interese.
S obzirom na Sorosovu nepopularnost u rodnoj Mađarskoj, moglo bi se reći kako kontrarevolucija jede svoju djecu jer su upravo Sorosevi najbolji učenici izveli projekt njegovog pretvaranja u babarogu istočne Europe. S druge strane, unatoč zaoštrenom sukobu, valja primijetiti i kako Orbán nikada nije sasvim napustio misao i tradiciju svog učitelja Sorosa, kao što njihove paralelne teorije zavjere jasno pokazuju.