U studiji kojom je nastojao ocrtati književnu putanju formiranja buržoaske klase, odnedavno prevedenoj i na hrvatski, teoretičar književnosti Franco Moretti jedno poglavlje posvetio je i nevoljama buržoazije na evropskoj poluperiferiji. U jednom momentu, distancirajući se kratkotrajno od neposredne analize književnih djela, Moretti daje ponešto općenitiji sud o sudbini politike van centara moći: “Na poluperiferiji ludilo je endemska bolest zato što u tim društvima uhvaćenima ni tamo ni ovdje, na koja se ekonomski valovi što nastaju u kapitalističkim središtima moći obrušavaju s neshvatljivim i pretjeranim nasiljem, iracionalno ponašanje postaje vrsta refleksa – refleksa koji reproducira tijek svijeta na razini individualnog postojanja.”
Iako se Moretti oslanja na književne likove romana s kraja 19. stoljeća nastalih na evropskoj (mediteranskoj i istočnoj) poluperiferiji teško je ne uočiti sličnosti s likovima hrvatske političke drame posljednjih nekoliko mjeseci koja je jučer doživjela epilog padom Vlade. Na više razina mogu se razabrati različite dimenzije ludila i iracionalnosti. Možemo krenuti od same činjenice da je premijer bio kanadski menadžer hrvatskog porijekla koji prilično loše govori hrvatski i za kojeg nitko nikad nije čuo. Doveden kao stručnjak koji bi trebao provesti famozne reforme, pod dugoočekivani Nacionalni program reformi podvalio nam je redoviti kvartalni izvještaj Europskoj komisiji, birokratsku presvlaku ekonomskih valova iz Morettijeva citata.
Mistika nacionalnih interesa
Sličnu su komediju zabune priuštile i istaknute figure koalicijskih partnera koji su Oreškovića i instalirali na premijersko mjesto. Božo Petrov, čelnik Mosta i, sudeći prema liberalnim teorijama zavjere, promotor interesa Opus Deija, odlučio je zaigrati na kartu konzistentosti i moralne ispravnosti. Tako se usprotivio predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku, navodno bivšem suradniku UDBA-e, nakon otkrića afere “konzultantica” i optužio ga za izdaju nacionalnih interesa. Pritom ne samo da Petrov nije znao objasniti što bi to bili nacionalni interese oko INA-e već je grčevito branio premijera Oreškovića i njegov plan rasprodaje preostalih državnih poduzeća, poput recimo Petrokemije. A toj istoj Petrokemiji, strateški neophodnoj kompaniji za hrvatsku poljoprivredu, koju bi Petrov prodao, upravo je INA godinama putem ekstremno visoke cijene plina narušavala poslovne rezultate i stvarala klimu poželjne privatizacije.
Ne samo to, Petrovljeva inscenacija konzistentnosti kroz odanost Oreškoviću priličnu dimenziju iracionalnosti zadobiva ako znamo da je bivši premijer na to radno mjesto došao kao menadžer farmaceutske kompanije Teve koja je kupila i uništila Plivu, kompaniju čija važnost bi teško izmaknula kategoriji “nacionalnog interesa”. A u čemu se očituje “ludilo” Karamarka? Osim vrlo vijugave političke prošlosti i sudjelovanja u projektu “detuđmanizacije” s bivšim predsjednikom Stipom Mesićem, Karamarko je ionako nestabilni “domoljubni” kredibilitet prodao za bijednih 60.000 eura. Ako tome pridodamo i već poslovično Karamarkovo nesnalaženje oko brojanja i bizarne taktike obrane poput prekjučerašnjeg komentara da odluka Povjerenstva o odlučivanju o sukoba interesa u njegovom slučaju predstavlja povratak “verbalnog delikta”, slika mutavog kompradora je upotpunjena.
Sva trojica ključnih figura bivše vlasti dijele tu osobinu mutavih kompradora. Dok je likovima koje je analizirao Moretti kašnjenje modernizacije i uvođenja kapitalističkih odnosa na poluperiferiji otežavalo razvitak buržoaske autonomije, današnjim mutavim kompradorima ponovni i tobožnji tranzicijski pokušaj “dostizanja Zapada” svojim neshvatljivim i nasilnim ekonomskim valovima iz centra priječi organiziranje bilo kakve politike. Na cijelu priču nisu imuni ni kolege im iz Socijaldemokratske partije. Ludilo međusobnih prokazivanja najbolje ilustrira kompradorsku mutavost: dok iza jednih stoji UDBA, iza drugih stoji Opus Dei. Istovremeno obespravljeni građani sve teže balansiraju na valovima iz centra.