Ponekad stvarno ne treba puno da se rasklimaju određeni društveni mitovi. Tako i primjerice famozno domoljublje: može poslužiti i otkrivenih 60.000 eura provizije, a može i 10 baklji na nogometnom terenu. Teško se prisjetiti kad je neki događaj u posljednje vrijeme inicirao takvu medijsku histeriju kao pokušaj prekida utakmice između Hrvatske i Češke na Europskom nogometnom prvenstvu. Skupina hrvatskih navijača, u još jednoj rundi borbe protiv korumpiranog i kriminalnog Hrvatskog nogometnog saveza, bacanjem baklji na teren u 86. minuti nastojala je zadati još jedan udarac onima protiv kojih se bore. No, sudeći po reakcijama, čini se da su doprli mnogo dalje. Da su baklje poslužile kao vrlo precizna sonda raskrinkavanja ideološke klime.
Kao prve žrtve ovog društveno-političkog eksperimenta pali su mediji. Gotovo većina njih zapela je na prvom izazovu. Osim političkog “nesnalaženja”, uzroke treba tražiti i u poslovnom modelu “praćenja uživo” i breaking news poetici. Primorani na promptne reakcije u borbi za klikove mediji su u priličnoj mjeri nasjeli na navijačke društveno-medijske mamce. Tako su, osluškivajući puls “domoljuba” i njihovih klikova u potrazi za krivcima, objavili u paintu nacrtan “plan” prekida kao dokaz pomno smišljene i planirane akcije. Iako je “odgovornost” za tu zajebanciju vrlo brzo preuzeo Thomas Bauer, jedna od istaknutijih figura među Bad Blue Boysima proteklih desetljeća i suvlasnik odnedavno, zbog suradnje s Mostom, eksponirane PR agencije Grizli, to iste medije nije spriječilo da objave i sličan “plan” za iduću utakmicu objavljen na fejsbuk stranici Torcida Split 1950 koja nije službena stranica grupe.
Dok igra “repka” nema politike
Također su nasjeli i na trikove nekih navijača koji su se dan-dva prije utakmice “tegirali” u St. Ettieneu i “najavljivali” prekid s precizno naznačenim mjestom na tribini gdje su “zbuksane” baklje. I dok su u ovim slučajevima mediji bili u neku ruku taoci poslovnog modela i posljedičnog oslanjanja na društvene mreže pri saznavanju informacija, niti naknadna analitička pamet, osim rijetkih iznimaka, nije puno toga shvatila. Tu je možda najzanimljivija pozicija onih koji shvaćaju da je posrijedi borba između navijača i HNS-a, a ne neki izmaštani napadi na hrvatsku državnost, ali ipak misle da je ovo previše, da se reprezentacija može odvojiti od vrhuške saveza, da postoje druge metode borbe i da se, pogotovo, ne smije ugrožavati radost domoljubnog puka jer reprezentacija na ovom prvenstvu stvarno dobro igra.
I dok je pitanje o tome jesu li baklje u terenu dugoročno učinkovit način borbe itekako relevantno, nužno je istaknuti da su oni “legalniji” oblici već prilično iscrpljeni: od kaznenih prijava preko mirnih prosvjeda do navijački potaknutog izglasavanja novog Zakona o sportu za kojeg je HNS eksplicitno rekao da ga se neće pridržavati jer ih se ne tiče. Nitko se oko toga nije previše uzbuđivao. Također, teško je previdjeti i eskapizam ogorčenih domoljuba koji sad traže krv onih koji se godinama bore za sređivanje stanja u hrvatskom nogometu i prate ga iz tjedna u tjedan, dok oni samo žele da ih nitko ne ometa u domoljubnom zanosu tih desetak dana dok igra “repka”. I uopće ih nije briga što je njihov ljubimac Modrić istražiteljima USKOK-a u detalje opisao kako je dizao novce s bankomata i nosio ih gazdi Mamiću, kao što ih nije briga niti za Mamićeve veze s policijskim, pravosudnim i političkim garniturama.
Na toj umreženosti zapinju i oni prigovori koji prokazivaju navijače da se bave nebitnom stvari, nogometom, u odnosu na cijeli koloplet relevantnijih društvenih problema. Premda se ovaj prigovor ne može sasvim otpisati ukazivanjem na umreženost, neophodno valja i postaviti pitanje: kakvi su to kanali politizacije i socijalizacije za mlade ljude (u ovom slučaju i gotovo potpuno rodno kodirano) danas da im je od svih ponuđenih tribina najatraktivnija? Jer, vrlo teško da se radi o agregatu individualnih odluka donesenih u društvenom vakuumu: hm, hoću li se boriti protiv Mamića ili protiv privatizacije tvornica? Kao da su učinkovite metode i prostor izražavanja u oba slučaja nadohvat ruke i jednako dostupni. I sad polako dolazimo do najzabavnijeg dijela reakcija, onog ideološkog.
Je li orjunaš ustaša ili komunist?
Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović promptno je reagirala fejsbuk statusom, kako i priliči toj ornamentalnoj funkciji, i za incident optužila “orjunaše”. Odmah su joj se, sličnim repertoarom etiketa, priključili i predsjednik Sabora Željko Reiner, splitski HDZ i bizarni desničarski tv-voditelj Velimir Bujanec. Zašto baš Organizacija jugoslavenskih nacionalista, organizacija koja ne postoji već 80 godina? Ta etiketa ima svoje ishodište u nesretnim prekrajanjima splitske povijesti po volji hrvatskog nacionalizma, pa je tako često u derivacijama Orjuna izjednačavana s Komunističkom partijom, iako je žestoki sukob tih organizacija upravo politički obilježio međuratno razdoblje u Splitu. A ovdje je ponovno aktivirana zbog sumnji u umiješanost pripadnika Torcide u incident, odnosno činjenice da je projekt Naš Hajduk najveći trn u oku HNS-u, Zdravku Mamiću i samim tim i njegovoj prijateljici predsjednici kojoj organizira rođendanske zabave.
No, posezanje za Orjunom svjedoči o ideološkoj zamci u kojoj su se predsjednica i ekipa našli. Nažalost, mnogim pripadnicima navijačkog pokreta ustaštvo i dalje predstavlja jedini okvir (premda postoje pozivanja i na druge tradicije) za izražavanje prkosa i bunta. Ovdje nema mjesta za analizu razloga te činjenice, ali dovoljno je uočiti nervoznu reakciju predsjednice i HDZ-a da se barem skiciraju ulazne točke analize. Premda u ovom slučaju ustaštvo nije bilo izravna poluga izazivanja prekida, očito je da etabliranoj desnici jako smeta kad ustaštvo služi kao sredstvo napada na “simbol nacije”, prvenstveno jer njima suzuje manevarski prostor za koketiranje s tim istim ustaštvom kad im je potrebno: bilo u postavljanju Joea Šimunića za pomoćnog trenera, bilo u diskreditiranju političkih neprijatelja kao “komunista”. U tom razlogu leži i cijela panika oko poljudske svastike, jedinog od tisuće fašističkih simbola u državi kojem je osnovna namjera bila nanošenje štete HNS-u, a ne slavljenje nacizma, bez obzira na eventualne političke preferencije crtača.
Jedino što je sigurno nakon svega jest da na ovome neće stati. Kao što je i napisano u službenom priopćenju Torcide: ili Mamić i ostali odlaze iz nogometa ili se kaos nastavlja. Također, sigurno je da i ova borba predstavlja još jednu teško savladivu kontradikciju za hrvatski nacionalizam koji se nakon još jedne “mađaronske” afere nalazi pred ozbiljnim rebrandingom. Zato zaoštravanje situacije bakljama predstavlja prilično političko osvježenje i nalaže podjele prema nekim drugim kriterijima.