Jučerašnji “historijski” sastanak hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i mandatara nove srbijanske vlade Aleksandra Vučića svakako je najrazglašeniji regionalni vanjskopolitički događaj u posljednjih par godina. Uspio je zasjeniti čak i pompoznu trodnevnu posjetu kineskog predsjednika Si Đinpinga Srbiji, vojnu paradu koja je pretprošle godine u Beogradu organizirana za ruskog predsjednika Vladimira Putina ili cirkus koji je ove godine u Zagrebu organiziran za turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Jer, bez obzira na značaj dolazaka svjetskih lidera, zna se da je vanjska politika koju mogu voditi Hrvatska i Srbija zapravo – regionalna politika. A ovaj susret, kako su to unisono ponavljali Vučić i Kitarović, nije stvar protokola ni posljedica pritiska međunarodne zajednice, već samostalna inicijativa zemalja regije.
Pritom se valja zapitati kako je do ovakve inicijative zapravo došlo, jer protokolarno je svakako više nego neobična. Naime, ni jedna ni druga zemlja trenutno nemaju izabranu vladu, a iako je Vučić stari i gotovo sigurno novi premijer, Kitarović je predsjednica s vrlo ograničenim ovlastima, koje su se na trenutak učinile važnima samo zato što ne postoji funkcionalna institucija izvršne vlasti. Susret mandatara s predsjednicom pored živog predsjednika, i susret predsjednice s premijerom pored fizički živog, ali politički pokojnog tehničkog premijera (da ne spominjemo i paralelnog “mandatara“), uvjerljivo krši sve standardne norme i pravila bilateralnih susreta. Još čudnije, mandatar i predsjednica su potpisali i određeni dokument (ako se tih nekoliko redaka tako može nazvati) koji bi trebao služiti kao dokaz njihove ozbiljnosti, ali koji je – očekivano s obzirom na ograničene ovlasti – zapravo popis praznih fraza koje potvrđuju predanost poštovanju ranijih, ponešto ozbiljnijih dokumenata.
Bratstvo i jedinstvo u reformama
Protokolarnim propustima unatoč, službeni protokoli dvaju dužnosnika su se svakako potrudili susret nakititi ceremonijama koje će biti teško zaboraviti, poput cvijeća na mostu preko Dunava koje je Vučić donio za Kitarović ili pak hleba i soli koje su političarima ponudila djeca u šumadijskim narodnim nošnjama u Dalju, mjestašcu u istočnoj Slavoniji (sic). Dalj, baš kao ni Tavankut s druge strane granice, nisu izabrani kao lokacije susreta zato što su pogranična mjesta, nego zato što su mjesta u kojima većinom žive – manjine. To je omogućilo da se oboje dužnosnika u bilateralnom susretu, u već standardnoj maniri, ne postave kao predstavnici svojih zemalja, već kao etnički lideri koji rješavaju tenzije između dvaju zajednica kao da, paradoksalno, nikada nismo ni izašli iz zajedničke države. Naposljetku, unatoč cvijeću i velikim riječima, oboje su ostali pri svojoj strogo sektaškoj logici.
Tako je u intervjuu HRT-u Vučić konstatirao da je ponosan što je u svojoj radikalskoj fazi 1990-ih “branio svoj narod” dok se Kitarović u paralelnom intervjuu RTS-u upustila u obranu Alojzija Stepinca, Marka Perkovića “Thompsona” te naravno svog financijera i intimusa Zdravka Mamića, tražeći izvore “ekstremizma” ne u svojim najbližim suradnicima i vlastitoj politici, već među navijačima koji se bore protiv nogometne mafije. Naposljetku se njihovo “pomirenje” očekivano svelo na zajednički zaziv što bržih i odlučnijih “reformi” čiji bi cilj bio rušenje cijene rada radi “olakšavanja investicija” za koje su oboje konstatirali da su hitno potrebne objema zemljama. No takva zajednička politika paradoksalno ujedno garantira da “nacionalne” tenzije, unatoč diplomatskim gestama, neće tako skoro nestati. S jedne strane zato što je riječ o razvojnoj strategiji “trke prema dnu”, odnosno bespoštedne kompeticije u pokušaju razvoja izvoznih ekonomija temeljenih na jeftinom radu, a s druge strane zato što te politike neminovno vode do daljnjeg osiromašenja i besperspektivnosti za većinu stanovništva, uslijed čega će “etničko jedinstvo” nastaviti igrati ulogu jedinog jamca kakve-takve stabilnosti režima.