Gotovo pa u sjeni nogometno-navijačkih intriga, Tomislav Karamarko je polako “iscurio” iz politike. Nakon što je u saborsku proceduru ubacio izglasavanje povjerenja premijeru Tihomiru Oreškoviću kako izbjegao takav scenarij za sebe, prvo je dao ostavku na mjesto prvog potpredsjednika vlade da bi zatim ostavku priložio i na mjesto predsjednika HDZ-a, na koje je izabran prije mjesec dana. Ovakav fade out ispao je na kraju kao ishod nekakve proračunate taktike, premda duži period nesnalaženja i unutarnjih trvenja ni približno ne sugerira takav inicijalni plan. No, nakon prigušivanja Karamarkova silaska s trona podjelom u nekoliko epizoda, slijedi puno zahtjevniji posao: izbor novog predsjednika.
Danas se u središnjici stranke sastaje Predsjedništvo, a nešto kasnije i Nacionalno vijeće. S obzirom na to da će se prijevremeni parlamentarni izbori održati za nešto više od dva mjeseca, HDZ mora odmah odlučiti kad će se održati unutarstranački izbori za predsjednika i hoće li se možda održati i izbori za ostala stranačka tijela, s obzirom na to da je njihov sastav prilično bio određen činjenicom da je na prošlim unutarstranačkim izborima jedini kandidat za predsjednika bio Tomislav Karamarko. Također, ostaje za vidjeti hoće li se u HDZ-u odlučiti za delegatsko glasanje ili će ostati na principu jedan član – jedan glas.
Jamac stabilnosti liberalne demokracije
Sve te naizgled formalne i urgentne odluke premrežene su dvama faktorima: borba za prevlast u stranci i izbor kandidata koji bi svojom pojavnošću mogao najefikasnije sanirati štetu načinjenu Karamarkovom aferom, ali i cijelim petomjesečnim mandatom na vlasti. Ono što cijelu stvar čini intrigantnom jesu proturječja koja ta dva faktora sa sobom nose. Najevidentnija su u slučaju dosad jedinog izjašnjenog kandidata za predsjednika stranke, europarlamentarca Andreja Plenkovića. Godinama već na sigurnoj briselskoj distanci, Plenković nije bio uključen u operativni rad stranke i nema svoje ljude na terene, dok je s druge strane, a dijelom upravo i zbog te distance, profiliran kao čovjek koji može jednim potezom odagnati Karamarkovo nasljeđe i iscrpljenu političku platformu HDZ-a zadnje četiri godine.
No, Plenković kao poželjan kandidat nije prepoznat samo unutar stranke, već postoji konsenzus i cijele građanske Hrvatske koja u njegovoj figuri vidi čovjeka koji će HDZ usmjeriti prema modernom, desnom centru i samim tim spasiti hrvatsku liberalnu demokraciju nakon Karamarkovih ideoloških eskapada. Premisa tih želja je jasna, politička stabilnost u suvremenim demokracijama zasniva se na dvjema velikim, pristojnim strankama lijevog i desnog centra. Kao što vidimo diljem Evrope zadnjih godina obilježenima ekonomskom krizom, a pogotovo na njenoj periferiji, nešto drugo diktira stabilnost liberalne demokracije, a to sigurno nije građanski bon-ton.
Da procedure liberalne demokracije nisu imune na ekonomska zbivanja, svjedoči upravo posljednji pokušaj “modernizacije” HDZ-a, onaj u doba Ive Sanadera, od 2003. godine. Pored i drugih nezanemarivih faktora, čitav period sanaderovske “pitomizacije” HDZ-a i stabilizacije liberalne demokracije zasnivao se u prvom redu na onome što je na kraju cijelu priču i potkopalo: rastu na dug i inflaciji kredita kućanstvima, pogotovo hipotekarnih. Da ne bi bilo zabune, nije riječ o tome da su ne-ekonomski faktori samo kozmetika, ali ako ekonomske ne uključimo u jednadžbu onda su nam politička rješenja na razini kozmetike, kao što je i slučaj plediranja za Plenkovića.