U dinamičnoj i kaotičnoj političkoj atmosferi koja posljednjih mjeseci vlada u Hrvatskoj osobitu su medijsku pažnju proteklih dana privukla previranja u Hrvatskoj seljačkoj stranci. Ta je organizacija naime sinoć gotovo do ponoći diskutirala o mogućnosti da iz koalicije s Hrvatskom demokratskom zajednicom “prebjegne” Socijaldemokratskoj partiji, koja je – barem se u ovom trenutku tako čini – izvjesni pobjednik narednih izbora. HSS kao partner treba SDP-u ne samo zato što “pokriva” ruralna područja u kojima je stranka tzv. ljevice tradicionalno slaba, već više simbolički, kako bi pomogla projektu bivšeg premijera Zorana Milanovića da SDP pretvori u stranku “desnog centra”, gdje se, prema vođi SDP-a, zapravo nalazi “tiha većina” hrvatskih birača.
Za svoj tradicionalistički doprinos budućoj SDP-ovoj koaliciji, HSS će po svemu sudeći biti nagrađen unaprijed jasno definiranim pozicijama, što je naposljetku vrlo vjerojatno i presudilo u odluci glavnog odbora stranke. No promjena nije prošla bez otpora unutar stranke, koji je osobito pružala zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir, još uvijek jedna od poznatijih i popularnijih HSS-ovki. Ona je naime tvrdila kako je koalicija s SDP-om “vrijednosno nespojiva” s tradicijom HSS-a i “naukom braće Radić”. U stranci koja se poziva na stogodišnju tradiciju, zazivanje Stjepana i Antuna Radića često se koristi u opravdavanju suvremenih političkih odluka, unatoč tome što nikome imalo upoznatom s poviješću stranke ne može biti jasno što je zapravo “nauk” stranke koja je u Austro-Ugarskoj osnovana kao zastupnik panslavizma, republikanizma i populizma, da bi se 1920-ih priključila Krestinterni (seljačkoj organizaciji Komunističke internacionale), zatim sklopila sporazum s Karađorđevićima i naposljetku glasala za ulazak Jugoslavije u Trojni pakt.
Pravila igre
Povijesne nijanse slabo su razumljive iz perspektive suvremene hrvatske stvarnosti. Tako je za Petir, koja sjedi u europarlamentarnoj grupi Europske pučke stranke (danas najveće grupaciji u suštini liberalnih stranaka s kršćanskim izvorima), nasljeđe HSS-a zapravo demokršćanstvo, iako je gotovo cijelu svoju povijest HSS proveo u opoziciji klerikalizmu i onome što je bio predratni kršćanski socijalizam. Za predsjednika HSS-a Krešu Beljaka, to je još slabije definiran “suvremeni desni centar”, koji je širi od onog što je stranka do nedavno bila – parlamentarni jamac isplate poljoprivrednih subvencija koje su još par desetljeća u uvjetima neoliberalizma umjetno održavale ono što smo nekad zvali “hrvatskim selom”, a danas nazivamo izrazito depopulacijskim područjima.
U svakom slučaju, HSS se poput svih starih i novih stranaka nalazi u velikoj ideološkoj konfuziji koja, unatoč popularnim interpretacijama, nije samo posljedica kadrovskih slabosti ove ili one stranke, već fundamentalne skučenosti politike koju bilo čija vlada zapravo može provoditi. HSS, koji bi prema planovima u budućoj vladi trebao preuzeti sektor poljoprivrede, brzo će se naći u situaciji da (s obzirom na ograničenja koja propisuje EU) ne može zaštititi interese čak ni vlastitog neposrednog biračkog tijela, što je pozicija koja je i dovela do nepopravljivog pada te nekoć snažne stranke, kada je u Sanaderovoj vladi zadnji put držala poljoprivredu. S obzirom da je provođenje direktiva Europske komisije “nulta točka” domaće politike, ne čudi što je kao mjera razlike između “ljevice” i “desnice” preostala još samo manja ili veća spremnost određene stranke da se upusti u antikomunističku reviziju povijesti ili pak prozivanjem manjina doprinese “nacionalnoj homogenizaciji”. A to je igra u kojoj se stranke s kompleksnom poviješću i još uvijek vrijednosno “mješovitim” biračkim tijelom, poput HSS-a, zapravo ni ne mogu snaći.