Ako bi se ovih dana provela anketa među stanovništvima Srbije i Hrvatske s pitanjem koji je njihov sunarodnjak stekao najveću međunarodnu slavu, možemo biti sigurni da bi Nikola Tesla bio među prvima odabirima. Također možemo biti sigurni da bi velika većina onih koji bi odabrali Teslu kategorički odbacivala ikakvu vezu poznatog znanstvenika sa susjednom zemljom. Prije nego što nesporazum pripišemo užasima lokalnih nacionalizama koji su navodno spontano zahvatili mase, valja obratiti bolju pažnju na način na koji se u Hrvatskoj i Srbiji obilježila nedjeljna 160. godišnjica rođenja Nikole Tesla.
Svakako je najpompoznija proslava ove godine održana u Beogradu, gdje je ceremoniju uz vojni orkestar i zvuke srpskih marševa iz Prvog svjetskog rata predvodio srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić. U nadrealnom nastupu, Nikolić je, između ostalog, Teslu nazvao “najvećim genijem koga je srpska majka othranila i, kao Bogorodica, poklonila čovečanstvu”, a taj je zaziv apoteoze u izrazito etničkom ključu potkrijepio i tvrdnjom kako se Tesla “nikada neće odreći […] pravoslavnog drvenog krsta sa očevih grudi i deseteračkog stiha kojim ga je majka vaspitavala”. Samo je diplomatska kurtoaznost prema američkom ambasadoru koji je sudjelovao na ceremoniji prisilila Nikolića da prizna kako je Tesla “rođen kao Srbin, umro kao Amerikanac”, a bio je i “građanin sveta”.
Etničko čerečenje
Jedina zemlja čiji građanin Tesla nikako nije mogao biti i čije se ime nije ni spomenulo (osim implicitno u prozivkama zbog uništenja njegove rodne kuće) jest dakako Hrvatska. Valja spomenuti kako je centralni događaj proslave bilo otkrivanje novog spomenika Tesli (inače gotovo identičnog onima koji već postoje u SAD-u i Smiljanu) smještenog ispred hrama sv. Save. Ovo je simbolično približavanje Crkvi potaknulo inicijativu “Ostavite Teslu na miru”, koja se inače bori protiv premještanja njegove urne u Hram, da organizira protest, čije je održavanja policija međutim spriječila. No religijska je dimenzija srbijanskim vlastima ostala važna primarno zbog jasnih etničkih konotacija.
Paralelno, obilježavanje godišnjice je u Teslinoj rodnoj Hrvatskoj prošlo znatno skromnije. Tamo je, umjesto Crkve i predsjednika, glavnu ulogu u proslavi odigrala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, još jedan bastion etničkog nacionalizma. U prigodnoj izjavi, predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić je, uz neizostavno referiranje na Teslinu hrvatsku domovinu, poseban naglasak stavio na činjenicu da je u nedjelju bila i 120. godišnjica Teslinog službenog primanja u Akademiju kao “američkog elektrotehničara”, pri tom, dakako, propustivši spomenuti da se akademija u koju je Tesla primljen zvala Jugoslavenska.
Zanimljivo, isti je Kusić komentirajući hrvatsko-srpske odnose u intervjuu Jutarnjem listu prije nepuna tri mjeseca izjavio “mi bismo inače trebali u našem nacionalnom identitetu, u tom osjećaju pobjede, biti ležerniji.” Ne toliko ležerni doduše, da bismo prestali s inzistiranjem na jednonacionalnim razgraničenjima naše višenacionalne povijesti.