Prošlogodišnji “izbjeglički val”, unatoč svojoj kratkotrajnosti i nikakvom utjecaju na demografiju Slovenije, ipak je značajno promijenio političku retoriku u Sloveniji. Fraze nekada ograničene na malene (iako agresivne) nacističke grupe postale su znatno prihvatljivije širim segmentima stanovništva. Istodobno, odgovori koji bi trebali suzbiti te tendencije pokazuju se sasvim neadekvatnima.
Istovremena masovna okupljanja diljem zemlje, koja uključuju i velik broj prosvjednika u malim gradovima i selima, visok stupanj nepovjerenja u institucionalnu politiku i disperzirana mobilizacija putem društvenih mreža bila su neka od ključnih obilježja masovnih prosvjeda u zimu 2012./2013. godine. Prosvjedi nazvani “sveslovenskim ustankom” bili su otvoreni, antiautoritarni pa čak i antikapitalistički, i znatno su pridonijeli padu desničarskog premijera Janeza Janše i njegove vlade. U zimu 2016. godine, u vrijeme takozvane “migrantske krize”, ovo su bile i karakteristike vala prosvjeda koji su se umalo pretvorili u najveću desničarsku pobunu ikada viđenu u Sloveniji, a koje je snažno podupirala ista politička stranka koja je prije tri godine pala zahvaljujući javnom pritisku.
U isto vrijeme kada ekstremna desnica u Sloveniji mijenja svoje lice – od organiziranih malih neonacističkih grupa do općeprihvaćenih “patriotskih” pokreta – svjedočimo i radikalizaciji koja vodi sve većoj agresivnosti starih i novih organiziranih fašista. Što se promijenilo i kakvi bi mogli biti potencijalni odgovori na nove oblike fašizma?
Organizirane politike mržnje – kako političkih stranaka, tako i organiziranih neonacističkih grupa – nisu nova pojava u Sloveniji i bile su integralni dio tranzicije. Što se tiče organiziranih neonacističkih grupa, u Sloveniji se njihov porast bilježi od devedesetih godina prošlog stoljeća, a njihove su politike obuhvaćale aktivnosti od zatvorenih koncerata do otvorenih javnih napada na anarhiste, antikapitaliste i antirasiste, njihove organizacije i strukture. Mnogi od ovih napada su u javnosti prošli nezapaženo ili pak bili okarakterizirani kao obično ulično nasilje, iako su neki od njih zadobili veću pažnju, poput na primjer rasističkog napada 2001. i napada na LGBT klub i jednog novinara u Ljubljani 2009. godine.
Podomaćenje rasizma
Unatoč stalnim pokušajima desnog spektra institucionalne politike (koje možemo pratiti od kasnih osamdesetih godina) da stvori patriotske osjećaje prema novorođenoj slovenskoj državi i njenim simbolima, patriotizam za većinu ljudi nije nužno predstavljao očiti izbor. Ovo se polako počelo mijenjati kroz komercijalni sport, brojne granične konflikte s Hrvatskom u prvom desetljeću 21. stoljeća, i polagano prodiranja patriotskih tema u javnu sferu, čak i u škole i vrtiće. To je s vremenom pridonijelo usponu nekolicine patriotskih organizacija koje su manje radikalne u svom nastupu: od akcija koje poduzimaju na ulicama, do načina na koji se javno odijevaju, i posebno u smislu stavova koje izražavaju. Posljedično, one regrutiraju mnogo širu populaciju, osobito među mladima. Njihove su politike mržnje slične onima neonacističkih grupa, ali su počele zadobivati javno mnogo prihvatljiviji oblik, te takve organizacije polako postaju legitimnim partnerima u javnom diskursu, kandidirajući se za javne pozicije i participirajući u medijima.
Te su “patriotske” grupe 2009. godine pokušale promovirati mržnju prema muslimanima i organizirati prosvjed protiv izgradnje prve džamije u Ljubljani, ali zaustavile su ih aktivnosti širokog Antifašističkog fronta u koji je bio uključen velik broj različitih aktera koji su se borili za otvoren i tolerantan grad. U isto smo vrijeme svjedočili i “samoorganiziranoj” mržnji, osobito 2006. godine kada je organizirana grupa stanovnika sela Ambrus (a onda i nekih drugih mjesta) u pravom pogromu prognala romsku obitelj Strojan u šumu.
Unatoč tome što su novinari uporno izvještavali o vezama najvećih desničarskih stranaka i članova organiziranih neonacističkih grupa, važno je ne donositi zaključke koji bi vodili teorijama zavjere. Organizirana mržnja na ulicama Slovenije uglavnom je autonomna, ali ju svakako potiče daje opći “duh vremena” u institucionalnom političkom okruženju gdje desničarski političari desetljećima konzistentno temelje svoje politike na agendi usmjerenoj protiv LGBT zajednice (zabranjujući posvajanje, brak…), Roma, migranata itd.
Zatvaranje Slovenije
U jesen 2015. godine, kada su dužnosnici Europske unije proglasili izvanredno stanje na Balkanu zbog pojačanog migracijskog toka, Slovenija je postala centralna figura u razgovorima o zatvaranju takozvane Balkanske rute. Čim je Mađarska zatvorila svoje granice, Slovenija je postala glavna tranzitna točka i druga zemlja u Europi koja je svoju južnu granicu zatvorila bodljikavom žicom, potičući susjedne države bivše Jugoslavije da također obustave transport migranata. Ovime je upravljala slovenska politička stranka koja je izbore osvojila na agendi vladavine zakona, ljudskih prava i centrističke politike. Čim je počela takozvana “kriza”, vladajući su prihvatili diskurs sigurnosti i straha, disciplinirajući uglavnom domaću populaciju stvaranjem vanjskog neprijatelja u liku migranta. Aktivno su pridonijeli situaciji koja je otvorila prostor za izravniju retoriku mržnje, a zatim i djelovanje, kako desničarskih političkih stranaka, organiziranih fašista i patriotskih grupa, tako i manje ili više samoorganiziranih građana radikaliziranih antimigrantskim diskursom.
Kada je u siječnju i veljači 2016. godine slovenska vlada počela tražiti mjesta za potencijalne izbjegličke centre u manjim gradovima diljem zemlje, dijelovi populacije su se počeli mobilizirati putem društvenih mreža. Zaredali su se prosvjedi u malim mjestima u kojima nikad ranije nije bilo protestnih aktivnosti. U Kidričevu je prosvjedovalo 300 ljudi, 200 u Vrhniki, 300 u Lenartu, 3000 u Šenčuru (koji ukupno broji 3121 stanovnika), i mnogim drugim mjestima, a svi su se ovi prosvjedi održali u periodu kraćem od tri tjedna. Unatoč prisutnosti poznatih političara iz desničarskih stranaka i plaćenim autobusima (na prosvjedima su se mogla vidjeti i obilježja te lideri patriotskih i fašističkih grupa), većina je prosvjednika bila samoorganizirana.
U isto se vrijeme mogla primijetiti i pojačana nasilna prisutnost fašističkih grupa na ulicama – autonomni skvot Sokolski dom u Novom mestu u kojem se prikupljala hrana i odjeća za izbjeglice napadnut je nekoliko puta, uključujući napad molotovljevim koktelom, u Ljubljani su se pojavili grafiti koji su pozivali na silovanje ljevičarki (koje podupiru migrante), a kasnije, u lipnju 2016. godine, došlo je do organiziranog masovnog neonacističkog napada na Autonomnu tvornicu Rog, jedno od rijetkih mjesta u Ljubljani gdje su migranti samoorganizirani i gdje slobodno mogu provoditi svoje vrijeme i aktivnosti (iako je sam napad bio usko povezan i s pokušajem deložacije Roga).
Otpor politikama mržnje
Slično kao 2009. godine, zamah desničarskih javnih aktivnosti sada su ponovno zaustavili antifašistički prosvjedi, osobito kada su krajem veljače obje grupe – Antirasistički front i desničari – organizirale prosvjede u istoj ulici, ispred centra za tražitelje azila u Ljubljani. Antifašistički je prosvjed na ulice privukao veću masu ljudi, od aktivista preko kulturnih radnika do samih migranata, dok je desničarski prosvjed uključivao grupe od “zabrinutih” starijih građana do neonacista, mobiliziranih putem društvenih medija patriotskom antimigrantskom retorikom.
Javne posljedice prosvjeda bile su dvojake. S jedne je strane došlo do javne podrške zaustavljanju uspona fašističkih politika u Sloveniji. S druge, u parlamentu se ponovno raspravljalo o navodnom ljevičarskom nasilju i ekstremizmu. Odgovor institucionalne ljevice bio je prihvatiti ovu igru dvaju suprotnih ekstrema i umjesto zagovaranja otvorenog i inkluzivnog društva, sudjelovati u raspravama o ekstremizmu u Sloveniji, pokušavajući razotkriti desničarski ekstremizam.
Osnaživanje antiekstremističkih zakona opća je agenda, kako u Sloveniji tako i u Europi, što često rezultira strožim zakonima koji policiji daju veće ovlasti u nadzoru društvenih pokreta. To međutim često rezultira optužbama npr. anarhista za terorizam a rijetko, ako ikada, progonu desničarskog ekstremizma protiv kojega bi zakoni trebali biti usmjereni. U svakom slučaju, ostaje činjenica da je prošlu godinu obilježio najveći rast ne samo desničarske retorike, nego i brojnosti agresivnih fašističkih aktivnosti koji smo do sada vidjeli. Kao i u ostatku Europe, u Sloveniji su antimigrantski i antimuslimanski osjećaji dali zamaha desnici u kreiranju institucionalnih politika, ali i na ulicama. Više se očito ne radi (samo) o klasičnim neonacističkim grupama ili desničarskim političarima.
Zajednica privilegiranih
U prošlosti su odgovori institucionalne ljevice bili jednostavni. Na vlast bi pokušala dovesti lijeve stranke, što je trebalo koncentrirati otpor fašizmu u nadležnost države putem kriminalizacije. Ovo je neko vrijeme možda i bila djelomično uspješna taktika za privilegirane, dok su ljudi na marginama društva nastavljali bili metom fašističkog nasilja. Danas, kao posljedica ekonomske krize, politike mržnje šire se kroz širi spektar društva, gdje mlade majke, naši susjedi, školski kolege i učitelji marširaju uz bok neonacistima pod patriotskim zastavama i sloganima koji pozivaju na očuvanje njihove autentične kulture. Čudovište je pušteno iz kaveza, a institucionalne politike na to nemaju odgovora.
Kao i u ostatku Europe, novo lice fašizma počinje stvarati situaciju u kojoj se Slovenija pokušava očuvati kao zatvorena zajednica privilegiranih. Također, kao bi se opravdale ove ideje, koristi se jezik vlasništva. Slovenske su vlasti prvo istakle pravo na svoj teritorij – gradnjom žice kako bi se zaštitila granica – a njihovi su partneri u desničarskim političkim strankama i patriotskim grupama promovirali ideju o svojoj ulozi u proizvodnji dobara i društvenih odnosa, koju ugrožavaju migranti koji navodno žele preoteti njihove poslove, žene, kulturu, vrijednosti. Ove grupe sebe postavljaju u poziciju autoriteta koji određuje uvjete za sve ostale u Sloveniji. Posljedično, borba protiv takvih autoritarnih politika mržnje, koje ne izviru samo iz nekolicine neonacističkih grupa ili čak desničarskih političkih stranaka, može se provesti samo disperziranom antiautoritarnom borbom odozdo.
Ipak, pitanje koje takvi pokreti – koji se još nisu pokazali uspješnima – trebaju postaviti je kako pokazati što znači boriti se protiv uspona fašizma u društvu. Kako razviti taktike i otvorene političke prostore u kojima ljudi koje ne privlače politike mržnje, no kojima u borbi protiv njih nedostaju suborci, mogu pronaći jedni druge? Ovo je još kritičnije u situaciji u kojoj taktike ljevičarskih pokreta, kao što smo vidjeli u Sloveniji, lako mogu preuzeti i samoorganizirane fašističke skupine. Zadatak je dakle i borba za ideje, principe, i konkretni politički sadržaj antiautoritarnih otvorenih politika koje imaju potencijal mobilizacije protiv rastuće mržnje u našem društvu.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski