Kako bi mogla pratiti europsku digitalnu agendu te i dalje pravdati etiketu europskog centra autsorsanja, Bugarska je odlučila povećati ulaganja u sektor informacijskih tehnologija. No, to nažalost ne radi razvijajući poslove visoke dodane vrijednosti i obrazujući visokokvalificirane kadrove sposobne za najrazličitije informatičke poslove, već i u ovom slučaju ide prečacom, što više, što brže, a na štetu kvalitete.
“Uzmimo da se mora obaviti neki posao, a ima samo jedan čovjek koji to hoće raditi. Moraš mu platiti što traži. Ali uzmimo da ih ima stotinu?”
John Steinbeck, Plodovi gnjeva
Parole o “ekonomiji znanja”, “inovacijama”, “poduzetništvu”, “kreativnosti”, “postindustrijskom” i “informacijskom” društvu rasprostranjene su po Europskoj uniji, pri čemu Bugarska nije iznimka. Informacijske tehnologije predstavljaju se kao univerzalno rješenje za sve društvene probleme, lijek koji može sve popraviti, od nedovoljnog ekonomskog rasta, preko potrošačkog deficita i neefikasnih javnih usluga, do izbornih prevara i korupcije.
Posljednjeg desetljeća, bugarske vlade svih boja koristile su ove ideološke fraze kao podršku za autsorsanje informacijskih tehnologija (IT) i davanje potpora kompanijama. Međutim, IT sektor u Bugarskoj nije ni toliko profitabilan kako se tvrdi, niti zapošljava značajan udio radne snage. Stoga, sve vladine protekcionističke mjere i proaktivne intervencije čija je svrha pomoći autsorsanim industrijama “znanja” nemaju opravdanje u demokratskom smislu. Još k tome, vlade i neoliberalni “stručnjaci” napadaju regulaciju, “protekcionizam” i vladine intervencije u ekonomiju, ali se pritom oslanjaju na tu istu vladu kada se radi o financiranju IT sektora i davanju subvencija za tvrtke.
Digitalna agenda za Europu 2020 iz studenog 2014., strategija je Europske unije formulirana s obzirom na plan Europske komisije StartUpEurope kojem je cilj olakšati intervenciju za “poslovno okruženje za web i ICT1 poduzetnike”. Mjere u agendi odnose se uglavnom na potrošnju i metode plaćanja. Agenda se također bavi tzv. manjkom visokokvalificiranih ICT specijalista te u tom smislu predlaže osmišljavanje prikladnih treninga i certifikata za ICT tehnologiju. Europska komisija pritom u dokumentu daje apokaliptična predviđanja prema kojima će do 2020. godine biti potrebno 900.000 ICT stručnjaka. To je razlog zbog kojeg je osmišljena Velika koalicija za digitalna radna mjesta te uz nju i nacionalne digitalne platforme. U Bugarskoj je ova platforma (nazvana DNA) bila sastavljena od vlade, sveučilišta iz cijele zemlje, korporacija poput Googlea, HP-a i Microsofta, transnacionalnih mobilnih telekomunikacijskih kompanija i lokalnih IT kompanija, ali je isključivala sindikate i organizacije potrošača.
Strategije bez rješenja
Kako bi doskočilo crnim predviđanjima EU-a, bugarsko Ministarstvo znanosti i obrazovanja je 2014. godine pripremilo strategiju za razdoblje 2014.-2020. koja uključuje vanjsko vrednovanje, “digitalnu kompetenciju” srednjoškolaca te “certifikat IT vještina”. Sve ovo trebalo bi tobože povećati “konkuretnost bugarskog obrazovnog sustava” te adresirati “cijeli niz demografskih problema” budući da bi srednjoškolci van glavnog grada imali onlajn pristup “kvalificiranim instruktorima”, a da ne bi morali napustiti svoje mjesto stanovanja.
Slično tome, Bugarska je razvila Nacionalni program za ubrzani razvoj informacijskog društva 2008.-2010. kao odgovor na revidiranu Lisabonsku strategiju i inicijativu i2010 vezanu uz ICT tehnologije. Program je prilagodio upotrebu informacijske i komunikacijske tehnologije za upravu, zdravstvo i obrazovanje. Digitalna agenda za Bugarsku iz 2012. trebala je adresirati “slabu interakciju poslovnog sektora, sveučilišta i znanstvenih instituta”, “akutni deficit ICT kadrova u Bugarskoj, i konkretnije u javnoj upravi”, kao i pitanja privatnosti, a shvaćena je kao dio šire orijentacije prema “inovativnoj ekonomiji”.
Ushićenost oko IT-a dovela je i do ponekih ekscentričnih prijedloga, sa strane kako korporativnih tako i političkih elita. Ranije ove godine bugarsko Ministarstvo unutarnjih poslova najavilo je da će stvoriti personaliziranu državnu e-mail adresu za građane kako bi svatko od njih mogao jednostavno komunicirati s budućom “e-vladom”. Poslovne elite u Bugarskoj također hvale priželjkivanu e-ekonomiju i tvrde da su spremne iskoristiti svaku priliku, pa čak i Brexit. Ivaylo Slavov, izvršni direktor IT kompanije Bulpros, izjavio je da će nakon britanskog referenduma britanske kompanije morati tražiti jeftiniju radnu snagu i autsorsati dio svojih tvrtki u Sofiju. Plamen Tsekov, izvršni direktor Scale Focusa, bugarske IT kompanije, referirajući se na navodni deficit visokokvalificirane radne snage, držao je da će Brexit dovesti do “povratka naših talentiranih kadrova”. Autsorsanje tvrtki u Bugarsku kao i “povratak bugarskih IT specijalista” za poslovnu elitu predstavljaju dobre vijesti budući da znače smanjenje troškova radne snage.
“Manjak” radnika, opravdanje za uvoz još jeftinijih
Vladine i nevladine organizacije stalno se žale na manjak kvalificiranih radnika, ali taj “manjak” čini se pretjeran. Većina poslova u ovom sektoru zapravo se svodi na onlajn podršku ili uključuje bazične programerske vještine koje se mogu lako steći na kratkim treninzima.
Unatoč tome, IT kompanije, u želji da povećaju ponudu radne snage, uspjele su izlobirati lakši uvoz IT radnika iz zemalja izvan EU, a tom potezu oštro su se protivili sindikati.
Iako softverske kompanije poput Telerika (koji će ubrzo dosegnuti 1.000 radnika) rastu, nijedna IT kompanija nije na popisu 10 najvećih poslodavaca u zemlji, dok popis sadržava samo dvije kompanije koje se bave komunikacijama. Jedna od njih je BTC (bivša nacionalna telekomunikacijska kompanija u državnom vlasništvu), a druga HP Global Delivery Center, obje zapošljavaju ukupno 10.000 radnika.
S obzirom da je broj zaposlenih u ovom sektoru relativno beznačajan, liberalni mediji naglašavaju da su plaće u tom sektoru visoke te da IT proizvodi imaju veliku dodanu vrijednost. Bugarsko udruženje softverskih kompanija objavilo je da je 2014. prosječna plaća u ovom sektoru iznosila 3.510 bugarskih leva, dok je nacionalni prosjek tada iznosio manje od 600 bugarskih leva.
IT sektor kao “realni” sektor?
No, jesu li velike razlike u dohotku nešto što zaista trebamo slaviti? Neki još tvrde da visoka stopa potrošnje radnika u IT sektoru stimulira nacionalnu ekonomiju. Međutim, konkretni životni stil najbolje plaćenih dijelova bugarskog društva ukazuje na to da su takve tvrdnje jako upitne, budući da velik dio njihove potrošnje odlazi na skupu uvezenu robu ili međunarodna putovanja.
IT sektor često se podvodi pod “realnu ekonomiju”, no osim činjenice da zapošljava mali udio radne snage2, ne doprinosi mnogo ni BDP-u. U 2014. godini, udio naveliko hvaljenog “softverskog sektora” (koji često proizvodi bazične aplikacije za smartphoneove) u BDP-u iznosio je samo 1,74 %. Udio u direktnim stranim ulaganjima jednako je malen – u 2014. sektor je privukao oko 232 milijuna eura, dok je primjerice samo rudarstvo donijelo 724 milijuna.
Prihod 25 najvećih softverskih kompanija u Bugarskoj (sve imaju strane dioničare) u 2015. je iznosio 612 milijuna bugarskih leva, što je porast od 23.5 % u odnosu na 2014. No, porast je uvelike koncentriran na nekolicinu ogromnih kompanija koje povećavaju prihode dvostruko brže od prosjeka. Softverska kompanije Telerik, koju je nedavno kupio američki Progress, udvostručila je svoje prihode te oni sada čine 12 % ukupnih prihoda svih softverskih kompanija.
“Praktičari” – eufemizam za (ne)kvalificirane predavače
Same IT kompanije obrazuju buduće radnike putem besplatnih kratkih tečajeva, zapošljavaju mali broj diplomiranih studenata (oko 6 %), a s njima surađuju brojne neovisne programerske škole. Osnivač jedne softverske škole tvrdi da je država nesposobna odgovoriti na potrebe kompanija po pitanju IT obrazovanja jer državni fakulteti ne zapošljavaju “praktičare suvremenih tehnologija i alata“. No, IT specijalisti obrazovani na državnim fakultetima više su nego dovoljni da popune slobodna radna mjesta u javnoj upravi. Neovisno o tome, vlada nastavlja financirati proizvodnju sve većeg broja IT radnika.
Unatoč svim programima koje nudi privatni sektor, državna sveučilišta i dalje ostaju partneri unutar DNA platforme. Tehničko sveučilište u Sofiji osnovalo je 2016. godine treći preddiplomski studij komunikacijske i računalne tehnologije nazvan “Softverske tehnologije”. Program će za 100 studenata dobiti dodatno javno financiranje u iznosu od 200.000 bugarskih leva (za “troškove razvoja”). Dijelovi toga odnosit će se na financijske poticaje kojima bi se za privukli “kvalitetni kadrovi” za instruktore. Također će se angažirati “praktičari” s privatnih softverskih akademija da drže predavanja na javnim sveučilištima. Privatno-javno “partnerstvo” pak ne uključuje financiranje od strane privatnih kompanija, ali one dareživljivo studentima nude stažiranje.
Sveučilišni softverski kolegiji trebali bi proizvesti 30.000 IT specijalista u samo 10 godina, kako bi kompenzirali očekivani “deficit” od 45.000 specijalista u narednoj godini. Unatoč zastrašujuće velikim brojkama potencijalnih slobodnih radnih mjesta, stvarni broj takvih mjesta u prvom kvartalu 2016. u IT i komunikacijskom sektoru je 257.
Brzim tečajevima do kvalifikacija za burzu
Novi program na Tehničkom sveučilištu mora se sagledati u kontekstu širih promjena u financiranju bugarskih sveučilišta. Ranije ove godine, Ministarstvo obrazovanja obznanilo je planove prema kojima će prioritetno financirati određene programe (primjerice one vezane uz IT sektor) i smanjiti financiranje onima koji nisu prioritetni (poput sociologije). Sve ovo uokvireno je diskursom o o konkurentnosti i “potrebama tržišta rada i realne ekonomije”.
Velika želja za obrazovnim reformama koje će pogodovati IT sektoru dovela je do toga da predstavnici privatnog sektora, vladini dužnosnici i liberalni mediji otvoreno napadaju autonomiju sveučilišta koja “blokira pokušaje države i poduzetnika” da prioritiziraju financiranje za softverske odsjeke.
Parole za razvoj “industrije znanja” pozivaju da se svi nacionalni napori usmjere prema povećanju ponude radne snage sastavljene od visokoplaćenih radnika, da bi se na taj način mogli smanjiti troškovi rada. Ipak, unatoč relativnoj beznačajnosti IT sektora u ekonomskom smislu, on u političkom smislu predstavlja centralni segment kapitala, i jednako se dobro uklapa u širu ideološku konjunkturu Europske unije, kao što je naklonjen trenutno najlojalnijoj radnoj snazi.
S engleskog prevela Jelena Miloš