Razvoj IT sektora cilj je svakako vrijedan društvenog konsenzusa u Hrvatskoj. No čak i u ovom sektoru, koji inače kotira kao polje visokokvalificirane radne snage superiornog obrazovanja, stvari se mogu razvijati u dva smjera. Jedan je prilagodba sustava otvaranju pozivnih centara koji ne zahtijevaju pretjerano visoke kvalifikacije niti investicijske politike, a drugi je planski, dugoročni i skuplji razvoj sektora.
Dvije pompozne digitalne pojave zaokupile su prošlog mjeseca interes najširih javnih krugova u Hrvatskoj. Prva se dakako odnosi na sam ovdašnji vrhunac pomame oko globalne virtualne igre Pokémon Go, druga se tiče najave dolaska slavne američke informatičko-tehnološke kompanije IBM i otvaranja 500 radnih mjesta. Ali, pripadajući motivi tih dviju tema su se uto počeli na zanimljiv način preklapati, dok su angažmani oko njih stali začudno interferirati. A makar to bilo indirektno i neformalno, posrijedi su relacije koje nam mogu pomoći da bolje shvatimo dotični ukupni industrijski i socijalni milje.
Najprije su medijsku pažnju privukli sve brojniji urbani lovci na divlje animirane likove iz japanskih (neo)mitova: predani misiji njihova brzog privođenja i dresure, oboružani pametnim mobitelima, povezani satelitima i serverima Googlea. Odmah zatim moglo se pričiniti i da se akteri potrage za detaljnijim vijestima o IBM-u u Hrvatskoj ponašaju slično. Američki gigant viđan je ovdje ponajprije u obličju dične tvornice računalnih delicija, e da bi netko ubrzo zavikao kako ga je locirao na sasvim drugoj strani, a tu je već nalikovao prilično neintrigantnom call-centru. Na koncu je razglašeno da je zatečen u dogovoru o jednom većem poslu za državu, ali i da to uopće nije sam IBM, nego neki posrednik.
Pokémonima ćemo se neizostavno još vratiti na trag, no brazda koju je napose zaorao IBM – pa što god da ispalo s njim – svakako nam je od preče važnosti. Riječ je naime o već znanoj i bolnoj temi razvoja IT-sektora u Hrvatskoj, te popratnih ekonomskih i političkih okolnosti. Kako stvari zasad stoje, Amerikanci uistinu smjeraju tek na call-centar, a time se definitivno dovode u pitanje mnoge svijetle projekcije. One dakle u kojima prosječni stanovnik Hrvatske nije atraktivan svijetu jedino kao beach bartender ili golf caddy, nego i kao vrhunski ekspert za sofisticirane tehnologije novog doba.
Načelno perspektivna grana
Prije negoli je došašće američkog spasitelja raskrinkano kao vjerojatni posao najnižeg ranga u branši, međutim, političke elite su se već počupale oko zasluga za njegovo umoljavanje. Najviše su se u tome istaknuli, kako i dolikuje, predsjednik tehničke vlade Tihomir Orešković i vođa SDP-a te glavne opozicijske koalicije Zoran Milanović. Drugim riječima, na to se praktično svela glavnina nacionalne strategije unapređenja područja koje se u medijskom prostoru nerijetko oglašava kao pouzdano rješenje za ekonomsku budućnost Hrvatske. Osim toga, razvojne vizije oko IT-sektora iskupljuju ekonomsko-politički krimen sad već davnašnjeg uništenja materijalne proizvodnje i premošćuju, nakon dva desetljeća vakuuma, jaz do realizacije sna o unosnoj industriji znanja koja se nadasve doima i hoch.
Uostalom, bacimo oko na trenutno stanje i potencijale te neke realnije izglede hrvatskog IT-sektora u kontekstu sveukupne nacionalne ekonomije. Posrijedi je načelno perspektivna grana s otprilike 10-postotnim godišnjim rastom; ona danas okuplja do 30 tisuća zaposlenih i otvara prostor za preko 2.000 novih radnih mjesta svake godine. Bilježi i sve veći izvoz programa i vezanih usluga – samo u prošle dvije godine za 45 posto, s tako uprihođene gotovo dvije milijarde kuna. No IT-sektor ovdje determiniraju i razni objektivni limiti o kojima se najčešće govori paušalno i kampanjski, bez uvida u total.
Glavno neposredno ograničenje, često spominjano, jest deficit stručnog kadra, budući da obrazovni sustav godišnje odškoluje svega oko 1.500 informatičara. Fiskalnom politikom taj sektor se ne potiče zasebno, a prepreku mu je dugo predstavljao i razmjerno nezgrapni pravni model javne nabave. Država pritom rijetko osmišljava veće javne projekte koji generiraju dosta posla odjednom, i baš ne olakšava istraživačke djelatnosti. Nabrajati bi se moglo i dalje, no rečeno zaokružuje osnovni kompleks poteškoća s kojima se ovdje nosi IT-sektor, barem kad je riječ o internim faktorima, tj. o nacionalnom okviru.
Realna cijena parcijalnog favoriziranja
Proširi li se taj okvir na domaću višu, stratešku ekonomsko-političku razinu, pokazat će se tijesna međuovisnost sektora s okolnostima koje određuju daleko veći skup aspekata. Niske kvote za tzv. STEM-fakultete u Hrvatskoj uopće nisu zadane žilavim i obijesnim prohtjevima nekomercijalnih društvenih i humanističkih fahova, kao što se često interpretira. One su nedostatne prije svega zbog poražavajućeg dugogodišnjeg pada javnih izdvajanja za visoko obrazovanje i znanost generalno. Također, hrvatska fiskalna politika ne potiče proizvodnju niti općenito, ne samo u razvoju novih tehnologija, dok se tečajnom politikom uslijed gubitka monetarnog suvereniteta ekskluzivno ide ususret međunarodnom financijskom sektoru i trgovini, odnosno uvozu. Ne treba stoga nipošto zanemariti ni moment unutarnje konkurentnosti zasebnih frakcija kapitala.
Iskustva s rumunjskim i bugarskim uzletom IT-sektora, pri čemu treba znati da su njegovi efekti na ostatak nacionalne ekonomije u oba slučaja bitno slabiji od često potenciranih (post)tranzicijskih bajki, pokazuju realnu cijenu parcijalnog favoriziranja nove industrije. Teret su podnijeli najširi radnički i socijalni slojevi, gubitkom raznih ionako mizernih stečenih prava. A u takvim situacijama poslodavački krugovi obično malo popuštaju s pritiskom na glomazni i nedjelotvorni birokratski aparat. Političke stranke zadržavaju ga kao svoj netaknuti sinekurni zabran, u obliku nagodbe kojom i njima biva honoriran posluh spram centara privatne ekonomske moći.
Naposljetku, govoreći ponovno o Hrvatskoj, veliki državni projekti kojima bi se dalo podstreka IT-sektoru pokazuju se često iluzijom zbog nekih već davno izgubljenih pozicija. S državnim telekomunikacijama jeftino prodanim prije desetljeće i pol – njemačkoj državnoj kompaniji – uza sve je Hrvatska pristala i na najsporije internetske veze u Europskoj uniji. Kao i na političku nemogućnost gradnje nove i bolje, a javne infrastrukture; prisjetimo se samo kako je kancelarka Angela Merkel onomad žustro i otvoreno priprijetila hrvatskoj vladi na golu naznaku tako opipljivih emancipirajućih planova.
Call centar – IT sektor bez popratne industrije
Hrvatska bi, sumarno, mogla donekle pripomoći svojoj mladoj IT-industriji, i to u većini od pobrojanih segmenata, ali to definitivno ne bi bilo dovoljno za njezin istinski relevantan skok. Mogla bi joj tu i tamo prilagoditi neku fiskalnu mjeru, donijeti ponešto djelotvorne regulative na valu legislativne prakse kojom je vođena kod Zakona o poticanju investicija, i osigurati valjan servis za povlačenje EU-subvencija. Mogla bi čak razmotriti šanse za avangardne iskorake kakav bi, recimo, bio koncesioniranje dubljeg podmorja za ekološki prihvatljive farme servera, znamo li koliko energije iziskuje hlađenje tih mašina. No teško da bi sve to skupa bilo presudno: kao što smo općenito već monetarno-politički pridavljeni u globalnom poretku odnosa, a radi se o krucijalnom žarištu hrvatskog ekonomskog udesa, tako nam je određeno mjesto i u IT-svijetu.
IBM je to zorno dokazao, ne samo Angela Merkel i Svjetska banka, čim se ispostavilo da za gro zaposlenja u call-centru ne traži više od srednje škole i znanja stranih jezika, a u prvom redu njemačkog. Strani investitori ne očekuju od nas nikakvu posebnu izvrsnost i inovativnost, nego tek korisničku podršku za velika tržišta i zahtjevnije mušterije, dok se stručni kadar za standardne IT-poslove može osigurati već na rastućim veleučilištima. Svaki globalno konkurentan softver bit će ionako brzo otkupljen i usisan od nekog autoritativnog međunarodnog igrača. Diskurs o prednostima razvoja IT-sektora diktira se ustvari prema interesu Zapada, pa otuda dolazi i sva ona nekritički pojmljena ideologija tzv. društva znanja.
Da nije tako, nego ikako drukčije, shvatili bismo valjda da bi nam se IT-sektor najbolje razvijao uz ostalu industriju, kad bismo je uopće imali. Ali ne treba očekivati da će neki općedruštveno-zaštitnički refleks proraditi u krilu samog IT-radništva, s obzirom na prekarnost uz relativno visoka osobna primanja i dirigiranu usmjerenost na individualizam, kao i na privatnost intelektualnog vlasništva i njegove reprodukcije. To se nije moglo očekivati niti od liječničkog ceha, gdje su kadrovi u određenom trenu naprosto počeli otjecati na jača tržišta komercijaliziranih zdravstvenih usluga. Bez obzira što su u ogromnoj mjeri sami uređivali odnose u svom poslu, u mjeri s kojom to mogu valjda još samo bankari i odvjetnici.
Politički impulsi
Taj politički impuls trebao bi doći izvana i biti obuhvatniji od horizonta jedne industrije, bilo da je u pitanju inicijativa odozdo ili ekscesna, izvanredna stranačka pozicija. Kriterij bi bio mjeren efektom doprinosa, u krajnjoj liniji, i razvoju samog IT-sektora, ali unutar šire ekonomske strategije. A kad bi se dohvatila tog sektora, država bi se morala za početak upustiti u nametanje alokacije enormnog profita subjekata poput Facebooka i Googlea, po uzoru na Njemačku i Španjolsku. Googlea, dakle, koji dobit crpi iz nereguliranog društvenog prostora, ne samo svojim aplikacijama kao što je Pokémon Go, već i drugim svojim instrumentima zarađujući na sadržajima drugih ponuđača.
Posljedice te neregulacije ne vide se u proširenoj stvarnosti virtualne igre; učinak im je bolje primjetan u kombinaciji kakvu smo opisali na početku teksta. Onda kad neka stvarna i naoko suhoparna ekonomsko-politička situacija usput poprimi blisku, aktualnu formu takve napete, planetarno eksponirane fikcijske zanimacije. Jer, IBM u Hrvatsku dolazi u maniri sve zastupljenijeg tzv. nearshoringa, masovnog upošljavanja pomoćnog kadra na rubovima Europe koje zamjenjuje prevladane off-shore aranžmane zapadnjačke IT-industrije na Srednjem Istoku. Da i ovdje ulove štogod jeftine radne divljači, pa i ako ne baš kapitalce Mewtwoa i Dragonitea, onda bar Snorlaxa, notornu pokémonsku lijenčinu. Smisao igre je potonji dril kojim se potencijalni uhljeb transformira u funkcionalnog i odanog ponuđača usluga zabave, sve na radost vrlog potrošača.