Iako u osnovi vrlo banalan, prošlotjedni incident bivšeg hrvatskog premijera Zorana Milanovića izazvao je regionalni politički potres. Milanović se naime u sklopu predizborne kampanje sastao s grupom predstavnika braniteljskih udruga, onom istom koja je pred kraj njegovog prošlog mandata intenzivno radila na njegovom rušenju. No sastanak je po svemu sudeći bio zamka, jer su predstavnici udruga pokušavali od Milanovića “izvući” kontroverzne izjave koje su potajno snimali, a zatim ih predali novinarima kako bi izazvali “skandal”. Milanović je spremno nasjeo. Procjenjujući da je dio ekstremne desnice i s njima povezanih interesnih udruga nezadovoljan vodstvom konkurentskog HDZ-a, a osobito novim predsjednikom te stranke s izrazitim “eurobirokratskim” imidžem, Andrejem Plenkovićem, Milanović se na sastanku nastojao prikazati kao bolji predstavnik tradicionalnog hrvatskog nacionalizma.
Stoga se u razgovoru upustio u niz uvreda prema političkim vodstvima Srbije i BiH, ali i dodatno zaoštrio svoje orijentalističke ispade od kojih je neke doista nemoguće protumačiti drugačije nego kao antisrpski šovinizam. Reakcije su bile podijeljene i poremetile su standardnu domaću političku dinamiku: dok ga je dio liberalnih medija (ali i vodstvo HDZ-a) optužilo za primitivizam, dio konzervativnih komentatora je u dosad tobože neotkrivenom Milanoviću prepoznalo predstavnika “autentičnog tuđmanizma”. Riječ je o doista neobičnom obratu. Naime, Milanovićeva Socijaldemokratska partija proteklih je dvadeset godina funkcionirala kao glavna predstavnica onog što se silom prilika naziva hrvatskom ljevicom. Nju je u najvećoj mjeri karakterizirao određeni odmak od osobito vulgarnih oblika nacionalizma, te gorljiva predanost liberalnim politikama i euroatlantskim integracijama.
Strah od političkih granica
Stoga je “ljevica” najveću potporu uživala među urbanom srednjom klasom, segmentom stanovništva koji znatno češće glasa, ali ipak predstavlja tanku manjinu stanovništva. Nacionalistička je desnica pak u domaćim liberalima redovito prepoznavala (ili se pravila da prepoznaje) potencijalne nacionalne izdajnike, kozmopolite s nedovoljno sentimentalnim odnosom prema nacionalnoj državi Hrvata, koje je u skladu sa svojim nedostatkom političke imaginacije nazivala “komunistima”, “Jugoslavenima” ili pak naprosto “Srbima”. Ranija Milanovićeva izjava o Hrvatskoj kao “slučajnoj državi” bila je privilegirana ilustracija te “nenarodne” karakteristike domaćeg liberalizma, i to unatoč tome što ni desnici (ali ni Milanoviću) po svemu sudeći nije sasvim jasno što bi to bila “slučajna država” i po čemu bi se razlikovala od svoje “namjerne” varijante. Kako bilo, patriotski deficit domaće ljevice je nešto što je Milanović, u više navrata proteklih godina, detektirao kao potencijalno veliku prepreku stabilizaciji svoje vlasti.
Iako se na početku prvog premijerskog mandata 2011. godine predstavljao kao “liberal i libertarijanac”, Milanović je tijekom svoje četverogodišnje vladavine sve više prepoznavao političku ograničenost takve samoidentifikacije da bi naposljetku zaključio kako “desni centar” predstavlja nepromjenjivu “tihu većinu” hrvatskih birača, čijim se stavovima i predrasudama i hrvatska ljevica nužno mora prilagoditi, ako želi sačuvati svoju poziciju ključnog političkog faktora. Ne čudi stoga što se Milanović nije ogradio od posljednjih “skandaloznih” tajno snimljenih izjava, već ih, dapače, pokušava iskoristiti u nastavku kampanje. Ako se takva retorika pokaže oportunom, možemo očekivati da bi je Milanović u narednim godinama (pod pretpostavkom da politički preživi) mogao koristiti još češće. Takav bi zaokret vođe socijaldemokrata prema desnici predstavljao šokantnu preobrazbu domaće političke scene, ali ne bi bio bez presedana u širem susjedstvu.
Drugačija “orbanizacija”
Naime, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, kao i premijeri Slovačke i Češke Robert Fico i Bohuslav Sobotka, formalno su čelnici socijaldemokratskih stranaka, ali su – svaki u svoje vrijeme – shvatili da kopija zapadne socijaldemokracije, koja je prije četrdesetak godina predstavljala određenu koaliciju tradicionalne radničke klase i urbanih srednjih klasa “liberalnih vrijednosti”, ima vrlo ograničen politički doseg u tranzicijom opustošenoj Istočnoj Europi. Njihovo prihvaćanje politika koje se obično shvaćaju kao “desno populističke” u tom je smislu predstavljalo pragmatični zaokret u skladu s pretpostavljanim “duhom vremena”. Iako je razvoj SDP-a prema desnom populizmu još daleko od izvjesnog, on bi svakako predstavljao ironičan komentar teze o “orbanizaciji” Hrvatske koja je često ponavljana za vrijeme kratkotrajne vlade HDZ-a i Mosta tijekom prve polovice godine.
Ne treba naposljetku zaboraviti da je i prozvani mađarski premijer Victor Orbán do prije desetak godina bio gorljivi “proeuropski” liberal da bi otada progresivno zaoštravao svoje desničarske politike i istodobno neprestano jačao svoju poziciju neprikosnovenog mađarskog vođe i ikone europskog desnog populizma. Ti nam primjeri iz susjedstva bez sumnje uvjerljivo pokazuju kako je etablirano razumijevanje opreke ljevice i desnice kao opreke liberalizma i nacionalizma itekako podložno promjenama u nestabilnom socijalnom i političkom kontekstu. Te opreke naposljetku nikada nisu bile tako izražene kako se to u predizbornim kampanjama voljelo naglašavati. Riječ je očito o privremenom rasporedu u tranzicijskom političkom kontekstu u kojem je liberalizam ionako uvijek samo “parazitirao” na ljevici, čije tradicionalne vrijednosti i politike nikada nije prihvatio, ali je iskorištavao nedostatak autentičnih socijalnih politika koje bi osporile dominantni razvojni koncept.